Vrtlarenje je spoj mentalnog opuštanja, kreativnog stvaranja i tjelesne aktivnosti, ono predstavlja most između čovjeka i prirode. Dodir sa zemljom popravlja mi raspoloženje, a branje vlastitog zdravog voća i povrća povećava osjećaj sreće. Treba li išta više od toga? Biti sretan. Rekla nam je tako Željka Peić koja već 11 godina ima svoju malu parcelu u koprivničkim Zajedničkim eko vrtovima.
– Oduvijek sam željela vrtlariti. S obzirom na to da je moja obitelj živjela u stambenoj zgradi, priliku za vrtlarenje nisam imala. U to vrijeme diljem Hrvatske počeli su se osnivati urbani vrtovi i tad sam pomislila kako bi bilo divno da i u našem gradu imamo nešto takvo. Moja želja nije dugo čekala za ispunjenjem. Udruga Kopriva imala je sluha za pokretanje ovog projekta i uz pomoć Grada Koprivnice, koji nam je dao na korištenje zemljište, krenulo se u akciju. Tu je i započeo moj put na Zajedničkim eko vrtovima. Pridružila sam se te 2015. godine divnoj ekipi iz Udruge Kopriva i nakon što smo vrtove doveli do upotrebe, odmah sam rezervirala svoju parcelu na kojoj sam do dan danas – objasnila je Željka. U njenom vrtu, igralištu kako kaže, može se pronaći uglavnom što i u svakom vrtu; od salate, paprike, paradajza, krastavaca, komorača, palmastog kelja, blitve, ljekovitog i začinskog bilja, voća.
– Ni jedna vrtlarska godina nije ista. Uvijek nađem nešto što prijašnjih godina nisam uzgajala. Ne planiram ništa, sve dolazi spontano i u trenutku. Najneobičnije biljke pojavljivale su se u samim počecima pa je tako bila i ashwagandha, lan, crni kim, chia. Više se ni ne sjećam. Od takvog vida zabave odustala sam zbog premale površine vrta. No, još uvijek imam schisandru koja ima ogromne dugačke crvene grozdove, plodovi su kiselkasto slatkasti i bogati C vitaminom i antioksidansima. Ali ipak najneobičnije što uzgajam su puževi golaći i voluharice i za njih sam sigurna da će se naći u vrtu svake godine. Imamo se rad – istaknula je Željka i dodala da ju je oduvijek nešto vuklo „zemljici“. Vrtlarenje za nju nije posao, to joj je uživancija. Dolazi bez ikakvih planova, ako ju privuče zemlja tada kopa i sadi, ako ne, samo sjedi, sluša ptičice, gleda oblake i odmara dušu i tijelo.
– Vlastiti uzgoj povrća i voća mnogo je više od zdrave hrane. Vrtlarenjem smanjujem količinu opterećujućih misli, loših vijesti. Sama zaokupljenost radom, dodir sa zemljom, opuštajuće boje zemlje, trave i biljaka djeluju pozitivno na moj um. Promatranje kako se biljke razvijaju iz dana u dan daje mi neodoljivo zadovoljstvo kojem se iznova vraćam. Nema tu najdraže, najlakše, najteže. Moj vrt je moje igralište. Tu se osjećam kao dijete. Igram se stvarajući kad poželim i koliko želim. Doziram svaki trenutak onim što mi odgovara, što moje tijelo i um traže – pojasnila je. Vrtlarenje joj donosi opuštanje, zadovoljstvo, sreću i zdrave plodove.
– Naročito uz današnji turbulentni način života, nesigurnost i neimaštinu, vlastiti vrt je spoj zdravlja i djelomične samodostatnosti. Kad uberete plod svog rada, doručak, ručak i večera su puno ukusniji i uvijek nadohvat ruke. A, kažu i da „ljubav ide kroz želudac“, tako da sve oko vas pršti od ljubavi – naglasila je naša sugovornica. Svojoj maloj parceli vraća se stalno, bez obzira na to koje je godišnje doba.
– Vrtovi su kroz sva godišnja doba prisutni i zovu me. U proljeće je to nešto više zbog same pripreme zemlje, odstranjivanja eventualnog korova pa i same sadnje i sijanja. Iako ne pripremam previše zemlju jer koristim sijeno ili slamu pa korova baš i nema, a zemlja je rahla. U tom periodu zareda se i dan za danom po nekoliko sati. I zimi odišu svojom ljepotom i nude pokoju biljčicu. Naročito kad padne snijeg; neopisivo je kad proviri kelj koji nisi ubrao, nađe se blitve. Uvijek nečega ima – zaključila je Željka.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
