Komatnica, biser smješten nedaleko od same obale Drave, već više od 50 godina suočen je s iseljavanjem, a samim time i izumiranjem. Sve je počelo sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća zbog učestalih izlijevanja rijeke iz njenog korita, a iako je nakon one najrazornije poplave, koja se dogodila 1972. godine, izgrađen nasip koji je život u Komatnici učinio puno sigurnijim, broj stanovnika je iz godine u godinu nastavio padati. Naime, sredinom prošlog stoljeća ovo je selo imala čak 300 stanovnika, a danas broji svega 14 stalno naseljenih domaćinstava s 24 mještana. U tih 14 kućanstava, pričaju nam Đuro i Barbara Kolesar, čak je pet „starih dečkov“ i jedna „stara dekla“, što baš i ne daje optimizam da će se demografska slika ovog naselja u Općini Peteranec popraviti.
– Dečki su se rado bojali dekli kak vraga pa su ostali sami. Sad im je kasno da si najdu nekoga, a i koja bi ih štela tak stare. Ne veli se zabadav i da ni stari konj ne valja – našalio se Đuro. Ono što mještane Komatnice također žalosti je činjenica da su prije mjesec dana postali selo bez ijedne krave.
Darko Kolesar, koji živi s majkom Ljubicom, sve do 1. veljače jedini nije imao praznu u štalu, ali je zbog bolesti junice i on potpuno odustao od stočarstva.
– Negda su nam krave bile sve. Prije 43 lete dok je bila kriza z gorivom i dok se vozilo par-nepar, naše su krave vlekle kola i išli smo kam je trebalo iti. Eto, sad je štala ostala prazna. Žmeko mi je bilo kad sem moral zadnju junicu prodati i suze su mi išle na oči jer nam je nakon tuliko let štala ostala prazna. Mleko sem daval susedima jer mi se nije splatilo iti na mlekaru v Sigetec. Žal mi je kaj se denes nemre kak negda lepo živeti z dve-tri kravice – tužno je izjavio Darko.
I majci Ljubici (86) srce je „pucalo“ kad je saznala da će i njihova štala ostati prazna. Unatoč poodmaklim godinama, Ljubica je svaki dan obvezno išla obići kravice i provjeriti je li sve pod kontrolom.
– Otkad znam za sebe imali smo krave, a sad smo ostali bez blaga. I dalje se znam naluknuti v štalu i kad vidim da nema marve, malo se i rasplačem – dodala je Ljubica. Ipak, s one druge, veselije strane, neposredna blizina „podravske Amazone“ Komatnicu je učinila sve popularnijom među izletnicima, a pojedina su stara imanja pretvorena u vikendice.
– Dolazi puno biciklista, a i dosta ih dojde z autom i druže se tam na Dravi gde su negda bile hiže. I mi smo imali hižu u starom dijelu Komatnice, ali nakon poplave smo morali napraviti novu na gruntu na kojem i denes živimo. I naša deca i unuci vole dojti k nam jer tu imaju mira – rekla je Barbara Kolesar.
U razgovoru s mještanima doznali smo kako je Komatnica prije sedam godina dobila i dva nova stanovnika do kojih smo jednostavno morali navratiti kako bi iz prve ruke doznali što ih je baš tamo dovelo…
– Nismo porijeklom iz Podravine, a kad smo tražili gdje ćemo se vratiti iz Švicarske, umjesto rodne Slavonije odabrali smo Komatnicu i nismo pogriješili. Tu imamo svoj mir. Iako nam ponekad nedostaje malo društva, ne žalimo se i sigurno ćemo tu i dalje provoditi većinu vremena. Imanje smo kupili u starom dijelu sela i uredili ga u etno stilu, no ne razmišljamo da se bavimo turizmom. Mi smo svoje odradili i želimo uživati u mirovini – rekao nam je Josip Malek.
Uz kuću obitelj Malek je i staro raspelo koje je ponos Komatničana. Iako nitko ne zna kad je raspelo točno izgrađeno, svi su uvjereni da je starije od sto godina, a sigurno je da je velika obnova bila 1940. godine. Brigu o raspelu vodi Katarina Ugrenović, a svoj doprinos u očuvanju svojevrsnog kutka za molitvu dala je i obitelj Malek. Kraj tog raspela se jednom godišnje služe svete mise i to nedjeljama uoči blagdana Velike Gospe.
– U selu imamo tri raspela i o svima vodim brigu. Imamo i drvenu kapelu za čiju se izgradnju pobrinuo moj sin Dražen kojem je jedan od hobija i izrada drvenih kipova s motornom pilom. Nažalost, ne znam kad je glavno raspelo izgrađeno jer je prilikom obnove 1940. godine „nestao“ dio na kojem je bila navedena godina kad je postavljeno na tom mjestu – ispričala je Katarina Ugrenović. I kuća Katarine je u starom dijelu Komatnice. Iako je bila poplavljena 1972. godine, rodno imanje je obnovila i odlučila se vratiti na rodnu grudu.
– Meni je Komatnica najljepše mjesto na svijetu i bez obzira na to što je pusta, ne razmišljam da odem odavde. Iako spadamo pod Općinu Peteranec i Župu Sigetec, najviše smo vezani uz Hlebine, koje su nam najbliže. Sad će i cesta do Hlebina dobiti asfalt, a u planu je i da se nasip pretvori u svojevrsni put do mosta u Repašu, što je dobro za razvoj turizma, iako je uzaludno nadati se da će Komatnica opet biti puna života kao nekad – zaključila je Katarina Ugrenović.
FOTO/VIDEO Dinko Borozan
