Jedan nomadski život pun vanjske slobode preko noći je prekinula i zaustavila lajmska bolest. Mladu Koprivničanku Enu Čulić prije otprilike tri godine ova dijagnoza prisilila je da se suoči sama sa sobom i krene na jedno od najvažnijih putovanja – prema sebi i unutarnjoj slobodi.
– Za lajmsku bolest prvi put sam čula otprilike godinu dana prije nego li sam i sama od nje oboljela, dakle prije tri godine. U tom trenu kad sam ju dobila nisam znala da je lajmska bolest. Došla je doslovno preko noći u obliku artritisa, zapravo prvo je zahvatila prste desne noge i onda se počela širiti po ostatku tijela i izgledala je kao artritis; lakat mi je bio pod 90 stupnjeva, koljeno nisam mogla ispružiti, vrat nisam mogla okrenuti ni u jednu stranu. Kad sam dobila dijagnozu, to za mene nije bilo dosta, jer oduvijek sam zdrava, nikad nisam bila bolesna i ovo je došlo toliko iznenada da mi je bilo teško prihvatiti da sam oboljela od artritisa – rekla nam je Ena te dodala da je od prvih simptoma do dijagnoze prošlo mjesec i pol dana što je dosta brzo s obzirom na druge priče koje je čula i čitala gdje ljudi pate godinama prije nego im se dijagnosticira lajmska bolest.
– Jedna doktorica rekla je da je ova bolest kao horoskop, odnosno da se možeš pronaći u svemu, takvi su joj simptomi. Način na koji sam saznala da je lajmska bolest mogu zahvaliti vlastitoj inicijativi da to preuzmem na samu sebe. U bolnici su rekli da je artritis, no meni to nije bilo dovoljno i krenula sam sama istraživati. Volim reći da sam slušala poruke koje su mi dolazile i u tom trenu sjetila sam se te priče od godinu ranije i još dvoje sasvim nepoznatih ljudi spomenulo mi je lajmsku bolest i to je meni nekako ostavilo poruku u smislu: „Nisam za to čula nikad prije, krpelji su svuda oko nas, kako to da sad odjednom u kratkom periodu čujem za to“. Onda sam sama zahtijevala od doktorice da se testiram na lajmsku bolest i tad su rezultati pokazali da sam pozitivna – pojasnila je Ena koja je bolest otkrila u njenom posljednjem, trećem stadiju.
Ubod krpelja godinama prije simptoma
Ovu bolest prenose zaraženi krpelji koji su svugdje oko nas. Ena je napomenula kako su aktivni svih 12 mjeseci, a ne samo tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci.
– Zadnji put sam ubod krpelja imala prije pet godina, tako da je to bilo zaista neobično jer ne sjećam se da me ugrizao krpelj i taj treći stadij mi nije dao razmišljati da se to tada dogodilo jer obično se prvo dobije crveni kružni osip po tijelu oko mjesta uboda i u tom stadiju može se liječiti antibioticima – pojasnila je te nastavila kako konvencionalna medicina liječi simptome, a ne uzrok.
– U tom trećem stadiju meni to nije bilo dovoljno i tražila sam različite izvore i informacije. Imam prijatelje diljem svijeta, kontaktirala sam ih i probala saznati kako se ova bolest liječi u drugim državama. Bilo je tu puno primjene biljnih lijekova, promjena prehrane za koju bih rekla da je zaista jedna od najjačih promjena i pomoći jer nisam više hranila tu bakteriju u sebi. Nekoliko mjeseci jela sam samo zeleno povrće, jaja, orašide i sjemenke. Ne kažu bez veze ono si što jedeš, a to što jedeš, to te izgrađuje. Liječila sam se kombinacijom svega i svačega – objasnila nam je. Najveći izazov u ovom, kako kaže putovanju, bilo je suočiti se s bolešću i sa samom sobom.
– Na samom početku bila sam suočena s očajem i shvatila sam da nema brzinske pomoći u smislu popiješ nešto i za tjedan dana si zdrav, već je to potrajalo četiri mjeseca. Morala sam otkazati sve dogovorene poslove, ostala sam doma jer je moje tijelo bilo poluparalizirano, nisam se mogla lagano kretati, morala sam biti u krevetu, na fotelji i u kući. Na početku je bilo teško, ali onda sam prihvatila. Počela sam dublje i više ulaziti u samu sebe i promatrati što se događa kada navru strahovi, kada dođe očaj i u tom trenu su mi jako puno pomogle meditacije. Shvatila sam da stanje u kojem sam bila ne mogu samo tako promijeniti i morala sam ga prihvatiti i u tom trenu desi se nešto neobično; desi se moment u kojem tijelo dobije priliku – naglasila je Ena te dodala da joj je lajmska bolest promijenila fokus.
Bolest kao prilika za rast
Shvatila je što su joj prioriteti, koje stvari su joj važnije, stvorila je jedan dublji odnos sa sobom na kojem nastavlja raditi.
– Način prehrane, naš fokus, misli, okruženje u kojem boravimo, sve to utječe na naš život i na naše zdravlje. Ljudi znaju žaliti kad čuju da je netko obolio od nečega i reakcija bude „Ajme, žao mi je“ i svima je nekako nelagodno, a ja sam shvatila da ne treba biti takva reakcija i možda zvuči neobično, ali osjećam trunku sreće kada se nešto desi jer je to prilika da narastemo, da naučimo i ne postoji zapravo ništa što ne možemo nadići jer sami kreiramo svoju sudbinu. Veseli me sve što dolazi i život ne može uvijek ići prema gore, ne može uvijek biti lijepo i uvijek ima dana kada nam je teško i kada smo u boli, ali sve su to mogućnosti da se borimo sa svojim umom koji je taj koji kaže da je negativno. Ne treba biti u strahu, stvari se događaju s razlogom, ja nemam strah, a ako se stvari trebaju dogoditi, dogodit će se ovako i onako – hodali mi bosi šumom ili u čarapama i tenisicama i pokriveni – zaključila je Ena.
FOTO Nikola Wolf
