Šeširi su do prije nekoliko desetljeća bili svojevrsni statusni simbol. Gotovo da nije postojala glava koju nisu pokrivali, no kako se trendovi kroz vrijeme mijenjaju, tako su i šeširi ispali iz trenda. Danas je prava rijetkost uopće pronaći nekoga tko i dalje nosi šešir, a vještinom izrade šešira i kapa bavi se još nekoliko ljudi u Hrvatskoj. Među njima je i Križevčanin Franjo Posarić, koji sa suprugom Božicom i dalje ručno izrađuje šešire i kape. Iako ističe da je potražnja danas jako slaba, u njegovoj radnji mogu se i dalje pronaći valjda sve moguće varijacije šešira tipičnih za središnju i istočnu Hrvatsku, a svi ti šeširi su unikatni ručni radovi.
– Dočekali smo mirovinu izrađujući kape i šešire zahvaljujući kojima smo othranili i odškolovali djecu. Nitko od djece nije odlučio naslijediti obiteljski biznis i imaju svoj posao, no vjerojatno je tako i bolje. Posla danas ima malo i imamo registriranu domaću radinost, a uglavnom radimo za kulturno–umjetnička društva. I to ponajviše iz Slavonije, gdje i dalje postoji tradicija nošenja šešira – otkrio je Posarić koji je obrt izrade šešira i kapa u Ulici kralja Tomislava u Križevcima otvorio još 1974. godine, no tradicija izrade šešira u obitelji Posarić traje još duže.
Smjena generacija
– Moj otac Franjo položio je majstorski ispit za izradu šešira i odmah 1939. godine otvorio radnju u Vrbovečkoj Dubravi. Ondje sam i ja odrastao, uz oca izučio posao, a iako sam prvo izučio za tokara i počeo raditi u metalnoj industriji, odlučio sam nastaviti s obiteljskim poslom. U Virovitici sam išao u školu gdje je i moja supruga išla u školu za šnajdericu, a potom smo zajedno otvorili radnju. Tako da već više od pola stoljeća skupa radimo i gotovo svo vrijeme smo zajedno, no nismo si dosadili – kazao je Franjo koji ističe da su već negdje osamdesetih šeširi počeli izlaziti iz mode.
– Sada šešire uglavnom radimo za folkloraše, tu i tamo za ponekog lovca. Dogodila se smjena generacija, danas valjda više nitko ne nosi šešir, dok su ih šezdesetih i sedamdesetih nosili svi. Bilo da je riječ o gradskoj gospodi ili seljacima, recimo moj otac nikad bez šešira nije izašao van iz kuće. Kada su šeširi počeli izlaziti iz mode prebacili smo se na kape, no i njih danas gotovo nitko ne traži jer su one konfekcijske iz Kine puno jeftinije – rekao je Posarić i dodao da su slavonski, podravski, prigorski i zagorski šeširi slični, a razlikuju se tek u ponekom detalju.
Unikatni ručni radovi
– Svaki naš šešir je ručni rad, a izrada šešira nije baš tako jednostavna kako se čini. Potrebno je imati kalupe za svaku vrstu, a radi se od posebnih materijala od vune. Da bismo od tog materijala dobili šešir, treba proći nekoliko dana i to je pravi proces jer prvo materijal namažemo s tekućinom da bude tvrd, zatim ide na paru kako bi se mogao staviti na kalup. Potom se razvuku krila pa se reže, a onda treba sušiti barem jedan dan. Od početka do kraja, taj šešir je barem pet, šest puta u rukama – kazao je Posarić dok nam je pokazivao kako izgleda proces izrade jednog šešira.
– Popularne su nekoć bile i ženske kape i njih smo dosta radili. Teško je uopće izračunati koliko smo šešira i kapa napravili u ovih pola stoljeća. Na tisuće, možda i desetke tisuća, a mnogi naši šeširi su kao suveniri završili na svim stranama svijeta. Neke smo šešire čak slali u Australiju jer ljudima, pogotovo onima nešto starijima, to nije klasični suvenir, već ima i neku emocionalnu vrijednost i podsjeća ga na njegov rodni kraj. Radili smo šešire za mnoge poznate ljude, a uvijek sam bio sretan kada sam vidio legendarnog Jožu Pankretića s mojim šeširom na glavi u Hrvatskom saboru – zaključio je Posarić.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
