Štefanija (85) i Ivan Drakšić (87) iz koprivničkog prigradskog naselja Reka jedan su od parova s najdužim bračnim stažem u našoj županiji. Nedavno su proslavili 65. obljetnicu braka, a još uvijek su, ističu složno, jedan drugome oslonac i podrška. Rodom su iz Zagorja, a Ivanova obitelj se prije 66 godina doselila u Reku.
– Poznamo se od malih nogu, a preseljenje moje obitelji nas je nakratko razdvojilo. Meni je moj otac stalno govorio da neću naći bolju ženu od Štefanije. Njoj je, pak, njen otac govorio da sam miran i radišan dečko i da sam joj najbolja „opcija“. Riječi mog oca doprle su do mene pa sam se vrlo brzo vratio u Zagorje po Štefaniju i doveo je u Reku – priča nam Ivan. To je značilo, dodaje Štefanija, da je Ivan odmah obavio i prosidbu i davne 1959. njih dvoje su se vjenčali. Zajedno su u Reki izgradili svoj dom, a većinu građevinskih poslova obavio je Ivan.
– Moj otac mi je sve dobro rekao za Ivana, a to sam se najbolje uvjerila kad smo gradili našu kuću. On je zidao, a sin Zdravko i ja smo ga dvorili. Sve što imamo stvorili smo vlastitim rukama. Uvijek smo živjeli skromno, a nikad nam nije ništa nedostajalo – ističe Štefanija. Osim skromnosti, dodaje Ivan, uvijek ih je krasila i složnost, a te su odlike bile presudne za opstojnost njihovog braka.
– Muž mora biti poslušan jer je žena ta koja drži kućanstvo u svojim rukama. Moje je bilo da nas prehranim i da joj nisam teret, nego netko tko će znati prepoznati ono što je muči i maksimalno joj izaći u susret. U šali znam reći i da za uspješan brak žena mora biti dobra u kuhinji i krevetu. U toj šali zapravo ima puno istine, kao i u činjenici da muž mora biti poslušan – naglašava Ivan. Bez obzira na poodmakle godine, Štefanija i Ivan žive sami. Još uvijek mogu voditi brigu o sebi, a i ne žele biti nikome na teret.
– Imamo sinove Zlatka i Sinišu, kćeri Božicu i Mariju, četiri unuka i dva praunuka. Najviše na nas pazi unuk Marko, a i sin Zlatko svako malo dođe do nas da vidi jesmo li dobro – tvrdi Ivan. Pomoć unuka i sina im je, dodaje Štefanija, itekako potrebna jer ona nema nikakva primanja, dok Ivan dobiva mirovinu od 420 eura mjesečno, što im nije dovoljno da izdrže „od prvog do prvog“.
– I nama je problem ono što muči većinu umirovljenika, a to je kako preživjeti iz mjeseca u mjesec. Oni koji odlučuju o naknadama i mirovinama treba li bi malo više ići po selima i vidjeti kako zapravo žive umirovljenici. Nemam pravo ni na kakvu naknadu jer Ivan ima mirovinu koja ne dozvoljava da se meni dodjeli bilo kakvo primanje. Sad sam predala zahtjev za inkluzivni dodatak, a na odobrenje ću čekati minimalno pet mjeseci. Hvala Bogu da imamo Marka i Zlatka koji nam uskaču u pomoć – zaključila je Štefanija Drakšić.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
