Nacionalni je dan hitne medicinske službe. Uloga djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Koprivničko-križevačke županije je nezamjenjiva i neprocjenjiva – prvi su u najtežim trenucima, kad su sekunde presudne, kad odluke moraju biti brze i ispravne. Na licima ovih hrabrih ljudi koji svakodnevno spašavaju živote očekivali smo ozbiljnost, stres i nekakvu napetost, no dočekala nas je potpuno opuštena, gotovo obiteljska atmosfera, nasmijani i dobro raspoloženi, a opet potpuno fokusirani na svoj poziv i posao, vozač Alen Dimnjašević, liječnica Nika Špoljarić, medicinski tehničar Antonio Milić tima T1 i dispečerka u Medicinskoj prijavno-dojavnoj jedinici Koprivničko-križevačke županije Ljiljana Orešković.
Na prvoj liniji – dispečerka
Na prvoj liniji, i to doslovno, je upravo dispečerka Liljana Orešković.
– Primamo pozive iz cijele županije, određujemo kriterije, odnosno hitnoću pa prema tome šaljemo timove na teren, a u međuvremenu dajemo savjete pozivatelju da pomogne do dolaska tima hitne. To je jako stresan posao, jer se radi o kratkom vremenu u kojem treba djelovati, a istovremeno savladati pacijenta, odnosno pozivatelja i uspjeti ga dobiti da pomogne dok tim ne dođe – govori Orešković i dodaje da zna biti svakakvih poziva jer ljudi različito doživljavaju i procjenjuju situacije. Pravila o broju poziva nema. Napominje da ih nekad bude više, nekad manje, od 30, 40 pa i više, sve ovisi o danu. Veliku ulogu u tome da tim hitne brzo, ali i sigurno stigne na mjesto intervencije ima vozač. Alen Dimnjašević koji kao vozač radi već 25 godina, s time da je u tim T1 prešao početkom ove godine.
– Prvenstveno više moram paziti na druge nego na sebe. Primjerice, crveno svjetlo na semaforu prolazimo usporavajući, pod rotacijom i sirenom i tek dok se uvjerim da me svi puštaju. Inače se ne bi smjelo kroz crveno prolaziti, ako se bilo što dogodi, a ja prođem kroz crveno, ja sam kriv. Moram se uvjeriti da me svi puštaju, da je sigurno i tek onda prolazim. Nije svaki radni dan jednak. Gore je dok su teške prometne nesreće, a dok je dan mirniji, stresa je puno manje – pojašnjava naš sugovornik. Na pitanje ima li i lijepih trenutaka i situacija, odgovara potvrdno.
– Ima i lijepih stvari, na primjer dok uspješno reanimirano čovjeka i on ostane u bolnici živ i donekle zdrav – ističe.
Tim je podrška
I liječnica Nika Špoljarić napominje da je posao stresan, ali i dinamičan, vrlo izazovan i pun je adrenalina. Na pitanje kako se nosi s izazovima ovog posla i s kakvim mislima odlazi kući nakon radnog dana, odgovara da odlazi zadovoljna jer zna da je dala svoj maksimum, da je napravila sve što treba i da je nekome pomogla.
– To je zapravo veliki kanalizator svih situacija, a pomaže i fizička aktivnost, druženje i san – dodaje dr. Špoljarić. Smatra kako su od presudne važnosti međuljudski odnosi na poslu, odnosno u timu.
– Imam sreću što imam odličan tim, odlične ljude, atmosfera je ležerna, ali svatko zna što radi u kojem trenutku i nekako je sve fluidno. Nema niti prevelike panike pa ni toliko stresa u određenim stresnim situacijama. Nekako prođemo kroz to, što pod utjecajem adrenalina, a što pod utjecajem toga što znaš da je tim uz tebe u svakom trenutku – objašnjava. Ističe i da nažalost svakodnevno doživljavaju negativna iskustva i na intervencijama i u ambulantama.
– Susrećemo se s vrlo negativnom slikom i nekakvim predrasudama, a zapravo nitko ne zna koliko je zahtjevno i naporno te koliki je teret sve to nositi; sva odgovornost je na tebi i ako bilo što pođe po zlu ili u dobru, ti si odgovoran, i pred zakonom, a s druge strane imaš i imaš savjest – zaključuje. Dio ovog tima je i Antonio Milić, medicinski tehničar, koji ovaj posao radi šest godina.
Moja zaduženja su primjerice mjerenje vitalnih parametara, aplikacija ordinirane terapije od strane liječnika, neki savjet obitelji ili topla riječ. Posao je ponekad i naporan, radi se vikendom, blagdanom, tu su noćne smjene i nagleda se čovjek svega i svačega na terenu. Prednosti su svakako rad u kolektivu, timski rad, uski broj ljudi s kojima dosta dugo surađuješ, 12 sati smo svakodnevno zajedno nekoliko godina, dobro se poznajemo i surađujemo. Najteže intervencije koje pamtim su najčešće teške prometne nezgode, moždani inzulti i infarkti, ali bude i dobrih intervencija; na primjer dok odeš s pacijentom ili bez njega, u smislu da ne treba hospitalizaciju, osjećaš da si posao obavio kako treba – zaključio je.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
