Da život piše čudne i ponekad nevjerojatne priče najbolji je primjer velečasni Željko Guberović (65), rođeni Koprivničanac. Do 30. godine bio je ateist koji je, kako sam kaže, mrzio Boga jer su ga u mladosti stalno pogađale tragedije, a u 46. godini postao je svećenik.
– S 14 godina umrla mi je mama, sa 17 sam ostao i bez oca, a kad sam imao 25 zauvijek sam izgubio brata. U mladosti nisam išao u crkvu i s obzirom na sve te strašne događaje koji su me pratili, osjećao sam svojevrsnu ljutnju i govorio sam da me Bog mrzi jer da me ne mrzi, onda me ne bi pogađale tolike tragedije pa sam onda i ja njega mrzio – rekao je velečasni Željko. U osnovnoj školi bio je zaluđen kemijom pa je upisao kemijsku školu u Zagrebu, a potom i Prirodoslovno–matematički fakultet. Bio je odličan student i diplomirao je kemiju 1984. godine, a vrlo brzo postao je cijenjen u svojoj struci pa je radio za razne tvrtke kojima je poslovanje bilo vezano uz kemijsku znanost. Imao je i svoja dva patenta pa je itekako dobro zarađivao.
Imao sve što ljudi žele
– Imao sam tad sve što većina ljudi želi. Mogao sam kupiti sve što poželim, imao sam djevojke, no bio sam ovisan o alkoholu, stalno sam nosio flašicu ruma u džepu, pušio sam tri kutije cigareta dnevno, a pratila me i seksualna ovisnost. Iako sam imao sve, bio sam nesretan i ni u čemu nisam pronalazio sreću – istaknuo je. Prijelomni trenutak dogodio se kad je navršio 30. godinu i kad mu je nećakinja oboljela od šizofrenije. Silno je htio da ona ozdravi, a u to je vrijeme radio u tvrtki čiji je šef bio vjernik i to je pokušao prenijeti i na radnike.
– Taj je šef porijeklom isto Koprivničanac i on mi je u jednom razgovoru rekao da mi kemičari donosimo zaključke nakon pokusa i zašto ne probam otići u crkvu, moliti se pa tek onda donijeti sud o Bogu. Kako je nećakinja bila teško bolesna, odlučio sam otići u crkvu i moliti se prvenstveno za njeno ozdravljenje. Kad sam prvi put bio na misi, nisam se znao ponašati u crkvi, ali sam odmah osjetio tu Božju ljubav – rekao je Željko. Nakon tog prvog posjeta crkvi, dodao je, osjetio je neopisivu milost i unutarnji glas „tjerao“ ga je da iz dana u dan moli.
– Jednostavno sam upoznao Božju ljubav i odmah sam se počeo osjećati potpunije i bio sam sretan. Sve što sam stvorio dotad kroz rad u struci nije bilo vrijedno tih osjećaja koji su me obuzeli u molitvi i u samoj crkvi. Jednostavno sam počeo osjećati potrebu da svaki dan idem u crkvu i molim – rekao je. Iako molitve pune dvije godine nisu donijele ozdravljenje nećakinje, Željko je promijenio svoj stav i od ateista postao veliki vjernik pa se učlanio i neokatekumensku zajednicu.
– Nakon dvije godine pomirio sam se da je Božja volja da je nećakinja u takvom stanju i onda se počelo događati čudo. Njoj je iz dana u dan bilo bolje, čak se stanje toliko poboljšalo da se udala i rodila dvoje djece. No, kad je imala 60 godina i kad je došla korona, promijenjena joj je terapija i u tom pandemijskom vremenu počinila je samoubojstvo. To je meni potvrda mojeg promišljanja da Bog za svakoga od nas ima plan i da se mi moram nositi s Božjom voljom, a ne da je pokušavamo promijeniti. Moje molitve nećakinji nisu donijele ozdravljenje, nego joj se stanje poboljšalo tek kad sam se pomirio da je Bog odredio njen put – rekao je Željko. Da odabere svećenički poziv ključan je bio susret s bivšom djevojkom. Otišao je s njom na večeru i kad mu je ona rekla da će još postati svećenik jer toliko puno ide u crkvu, dogodio se „klik“ i to je, kako je sam kazao, bio znak da donese odluku o odlasku u sjemenište.
– U neokatekumenskoj zajednici često su mi nudili da idem u sjemenište, ali sam sve do 38. godine govorio da nisam spreman. Ta večera s bivšom djevojkom navela me na propitkivanje i mogu reći da sam donio ispravnu odluku. Otišao sam u sjemenište u New Jersey i 2006. godine služio sam mladu misu i u Americi i u svojoj Župi svetog Nikole u Koprivnici – dodao je Željko.
Život u Americi
Nakon zaređenja i mlade mise šest godina bio je kapelan u New Jerseyju, potom je 12 godina bio u Župi u Michiganu te godinu i pol duhovnik u sjemeništu u Argentini. Prije 15 godina izazvao je veliku medijsku pozornost u Americi jer je zahvaljujući njemu jedna djevojka priznala da je lažno optužila muškaraca za silovanje pa je on oslobođen, a ona je dobila tri godine zatvora. Ta djevojka došla je na ispovijed pa zbog toga velečasni Guberović nikad nije komentirao taj slučaj, no njen je odvjetnik novinarima rekao da je zapravo preporuka našeg Koprivničanca, da je jedini ispravan put priznanje na policiji, bio povod što je oslobodila nedužnog čovjeka i samu sebe poslala u zatvor.
– Ono što čujemo u ispovjedaonici ostaje tajna koju mi svećenici ne smijemo otkriti pa čak ni na sudu. Kad je ta priča dospjela u medije, mjesec dana nisam imao mira od novinara, a i dandanas ne želim o tome pričati jer je ispovijed tajna. Trenutno sam bez službe pa boravim u Koprivnici, a uskoro bi mogao otići u novu misiju i to u Srbiju u Smederovo. Iz Michigana sam otišao zbog neslaganja s biskupom, a u Argentini se nisam mogao složiti sa stavovima rektora sjemeništa jer imam svoje poglede na služenje Bogu od kojih ne odstupam. Za dvije godine idem u mirovinu, a još je prerano govoriti gdje ću je provesti – zaključio je Željko Guberović.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
