Velika Gospa uvijek je u koprivničkom kvartu Močile bila blagdan veselja, a ovogodišnja će po prvi put u 43. godišnjoj povijesti postojanja Župe Uznesenja blažene Djevice Marije barem malo imati tužan ton. Razlog tome je činjenica da će monsinjor Leonard Markač – Lenči (76), prvi i jedini župnik u Močilama, kao i najdugovječniji župnik u Podravini, a i šire, služiti oproštajnu misu. Svemu dođe kraj, naglašava skromni monsinjor Markač, pa tako i njegovoj župničkoj službi i boravku u Močilama. Još prije tri godine počelo se govoriti da Lenči odlazi u mirovinu, ali svaki put je omiljeni župnik smogao snage da izdrži po još jednu godinu u službi po kojoj ga pamte brojne generacije Koprivničanaca. Godine čine svoje, kaže Lenči, i jednostavno više nema energije koja je potrebna za voditi župu pa se nakon tri godine odgađanja odlučio umiroviti i to nakon što je nedavno zlatnom misom proslavio 50. obljetnicu svećeništva.
No, još uvijek ima snage da vjernicima približi Božju ljubav pa neće otići u svećenički Dom u Varaždinu, nego će se samo preseliti četiri kilometra dalje, u koprivničku Župu svetog Leopolda Bogdana Mandića gdje će pomagati tamošnjem župniku i dekanu Koprivničkog dekanata, velečasnom Dominiku Vukaloviću. U tome ima i dosta simbolike jer je sve do 2010. godine i osnivanja te najmlađe župe u Podravini zapravo monsinjor Markač kao župnik u Močilama službovao na tom području. Dodatna simbolika je i da je svojevremeno Dominik Vukalović bio kapelan u Močilama i na početku svog svećeničkog puta učio od Lenčija kako postati svećenik kojeg narod cijeni. A upravo je to monsinjor Markač, svećenik „starog kova“ koji je uvijek za svoje župljane pronašao riječi ohrabrenja, pomagao im u najtežim trenucima, zajedno s njima slavio i tugovao i bio im na raspolaganju kad god su trebali bilo kakav savjet ili pomoć.
Iako to ne rado priznaje, ni njemu neće biti lako na blagdan Velike Gospe reći zbogom župljanima i svom nasljedniku predati ključeve Božje kuće, farofa i ostalih sakralnih zdanja o kojima je godinama brinuo, a neke i gradio. Nema sumnje da će i jedinstvenom i neponovljivom župniku barem malo „zasuziti“ oko jer 43 godine veliko su životno razdoblje u kojem su nastale brojne neizbrisive lijepe uspomene. Prije osnivanja župe u Močilama, monsinjor Markač je četiri godine bio kapelan u tad jedinoj koprivničkoj Župi svetog Nikole pa je skoro cijeli njegov svećenički put koji sad traje punih i okruglih 50 godina bio vezan uz Koprivnici. U šali kaže da bez Koprivnice ne može živjeti pa da zato ne ide u Dom u Varaždin nego će ostati u srcu Podravine pomagati nekadašnjem učeniku Dominiku.
Većina svećenika često ističe jedan trenutak koji je bio prekretnica da se odluče za taj poziv, a Lenči je i kod tog „detalja“ poseban. Uvijek naglašava da se kod njega nije dogodilo nikakvo preobraćenje nego je od rođenja odgajan u kršćanskom duhu i kraju i s odrastanjem logičan slijed je bio svećenički poziv.
– U mom životnom hodu jednostavno se dogodilo da uđem u Sjemenište i iz dana u dan sam osjetio da sam rođen da budem svećenik. Vodio sam se izrekom da je Bog za nas pa ako je On s nama, tko će onda protiv nas. I u teškim trenucima uvijek mi je ta izreka bila u glavi, a i sad kad je iza mene 50 godina služenja mogu s ponosom reći da nisam požalio što sam svećenik – kaže monsinjor Marakač. Bez obzira na sva odricanja i iskušenja koje nosi svećenički poziv, kaže Lenči, puno je teže biti običan, obiteljski čovjek.
– Meni kad nešto zatreba ili nešto hoću to riješim bez da previše ili uopće razmišljam kako ću preživjeti novi dan. Kad primjerice u obitelji koja je lošijeg financijskog stanja, majka dođe doma s bolesnim djetetom pa se ubrzo razboli i drugo dijete i onda treba smisliti način kako drugi dan osigurati kruh koji će se staviti na stol, zapravo shvatiš koliko se takvim ljudima treba diviti i koliko je njima teško. Mi svećenici smo uskraćeni u drugim stvarima, ali to smo prihvatili i s tim se moramo nositi – kaže Markač. Iako ga svi župljani hvale, Lenči u svom stilu kaže da će račune polagati „na onom svijetu“ i da ga ocjena koju će dobiti tamo „gore“ najviše zanima.
– Živjeli smo i disali smo kao jedan, radovao sam se svakom uspjeh bilo kojeg svog župljana i uvijek sam nastojao sa svima njima biti u prijateljskim odnosima. Bilo je slučajeva kad su me neki od njih povrijedili, ali nikad to nisam pokazivao jer smatram da je naš poziv takav da moramo biti u službi naroda, bez obzira što zahtjevi vjernika znaju prijeći granice. Meni je stalo do svakog čovjeka koji mi je bio povjeren. Lijepo je kad te ljudi hvale, a nadam se da ću i „gore“ od dragog Boga dobiti dobru ocjenu jer bi onda to značilo da sam uistinu radio dobar posao – kaže Markač. Prava radost, ističe Lenči, dolazi od dragog Boga i u tome treba tražiti i „izlaz“ u teškim životnim situacijama, i to je ono na što je uvijek skretao pozornost svojim župljanima.
– Lijepi trenuci i radost u životu su prolazni i oni odu poput vjetra pa čovjek nakon toga ostaje prazan. Ako imaš Boga u sebi onda si uvijek pun, i kad je dobro i kad je teško, i kad ti ide i kad ti ne ide u životu – dodaje Markač. U svom životu, kaže, ništa ne bi mijenjao i uvijek molim dragog Boga da mu da snage prihvatiti Njegovu volju. Tako je bilo i u 43 godine službe u Močilama jer je uvijek bio i spreman otići u slučaju da je tako odredio biskup. Slobodno vrijeme najradije provodi u društvu prijatelja, ali i u čitanju knjiga.
– Upravo ta druželjubivost i otvorena vrata doveli su me do toga da 43 godine budem u istoj župi. I danas najradije slobodno vrijeme provodim u društvu, a navečer je ono rezervirano za čitanje. Koliko mi čitanje znači dovoljno govori da ne mogu zaspati ako ne pročitam barem malo neke knjige, a to sam najbolje osjetio kad sam bio na putovanju u Njemačkoj i zaboravio uzeti knjigu – zaključio je monsinjor Leonard Markač.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
