Jedna odluka o doniranju organa može spasiti i do osam života. Rekao nam je tako dr. Driton Prekazi, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, koordinator za transplantaciju u Općoj bolnici Dr. Tomislav Bardek i voditelj tima Anestezije i poslijeanestezijskog nadzora, i dodao da su tijekom prošle godine imali tri darivatelja pri čemu su od jednog donirani jetra, bubrezi i kardiovaskularna tkiva, od drugog bubrezi i kardiovaskularna tkiva te od trećeg jetra, bubrezi i rožnica. Dr. Prekazi ističe da je stanje bilo još bolje 2024., kada su imali šest donora od kojih su eksplantirali tri srca, šest jetri, osam bubrega, 10 rožnica i u tri navrata kardiovaskularna tkiva.
Razgovor s obitelji je ključan
– Odluka obitelji o doniranju organa, kada se ustanovi moždana smrt, je teška. To je težak trenutak za njih jer im s jedne strane kažete da je njihov član obitelji umro, odnosno da je nastupila moždana smrt i da više nema povratka. Za njih je to veliki šok, tu su jake emocije, suze i stres, ima svakakvih situacija i to su teški trenuci i mi to razumijemo. S druge strane, proces o darivanju organa moramo pokrenuti čim prije. Nakon tog prvotnog razgovora i stanja šoka, tražimo usmeni pristanak obitelji za darivanje. Taj razgovor s obitelji je najvažniji. Pažljivo odabiremo riječi, trudimo se biti iznimno empatični, vrlo jasno, točno i kratko moramo reći o čemu se radi i cijelo to vrijeme smo s njima i uz njih. To, moram priznati, nije lako – istaknuo je dr. Prekazi napomenuvši da se s donorskim programom u našoj bolnici započelo prije dvadesetak godina. Kako nam je pojasnio, u našoj ustanovi radi se samo s moždano mrtvim pacijentima.
– Postoje i živi donori, primjerice tata daje bubreg sinu, ali to se obavlja u kliničkim bolničkim centrima, a ne kod nas. Mi se bavimo s moždano mrtvim pacijentima pa prije svega moramo dokazivati moždanu smrt, a to se radi jasno propisanim protokolarnim testovima. Nakon što testovi pokažu moždanu smrt, mi ju ustanovimo i tada prvo zovemo državnog koordinatora za transplantacijsku medicinu da provjerimo je li u sustavu nedarivatelja. Ako nije, onda idemo dalje. Iz etičnih i moralnih razloga te zbog medicinskog kodeksa, zovemo na razgovor članove obitelji i oni se usmenim putem izjasne žele li ili ne prihvatiti doniranje organa. Tek kad obitelj pristane možemo reći da imamo donora, odnosno darivatelja organa – objasnio je dr. Prekazi.
Odluka mora biti brza
Dr. Marko Lukanec, specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, koji je Prekazijev pomoćnik, odnosno zamjenik, naglasio je da odluka obitelji mora biti brza i donesena u svega nekoliko sati. Naši sugovornici napominju da se u koprivničkoj ustanovi radi samo eksplantacijska medicina, dakle oni traže donore.
– Ima dosta kontraindikacija od malignih bolesti, zatajenja organa, teških septičkih stanja i šokova, nekih sistemskih infekcija, dob, to su sve kontraindikacije za započinjanje procesa doniranja organa. No, kad se ustanovi da su organi strukturno i funkcionalno uredni, onda možemo uzeti te organe. Šaljemo e-mail nacionalnom koordinatoru, on stavlja u mrežu listu organa, to vide sve bolnice koje su u sustavu, specijalizirani eksplantacijski timovi, najčešće iz Kliničke bolnice Dubrava, Kliničkog bolničkog centra Rebro i Kliničke bolnice Merkur, dolaze u Koprivnicu i u operacijskoj sali uzimaju organe. Cijeli taj proces odvija se u sklopu protokola, po zakonu i prema regulativi Eurotransplanta – naglasio je dr. Prekazi i istaknuo da je ovdje zapravo riječ o jednom multidisciplinarnom pristupu koji uključuje čitav niz uhodanih i educiranih stručnjaka. Osim dr. Prekazija i dr. Lukanca, tu su i četiri medicinske sestre specijalizirane za održavanje donora, a kako napominju naši sugovornici, važni su svi – od sestara, instrumentarki, neurologa, kirurga, radiologa pa do vozača. Kada je riječ o doniranim organima i tkivima, dr. Lukanec je istaknuo da se u Hrvatskoj najčešće donira bubreg.
– Mi smo opća bolnica i tu se onda najčešće eksplantiraju bubrezi, jetra, rožnica, srce kod mlađih pacijenata, pluća i vaskularna tkiva. Rangirani smo u šestu razinu, a s obzirom na to da smo mala bolnica, to je jako dobro. S obzirom na broj pacijenata, imamo dobar postotak. Željeli bismo više, no puno je tu faktora, od stanja donora, pristanka ili odbijanja obitelji, a tu su i medicinske i tehničke kontraindikacije – dodao je dr. Prekazi. Njegov zamjenik istaknuo je da se ipak svijest ljudi polako mijenja i postotak prihvaćanja doniranja je sve veći.
– Veća je mogućnost da će čovjek u životu prije primiti nego donirati organ. Važno je to osvijestiti. Doniranje organa je plemenit čin, jer pomažeš ljudima i zato je bitno informirati mlade. I sami radimo na edukacijama, odlazimo u škole, imamo javnozdravstvene akcije na Zrinskom trgu, a sve kako bismo podigli svijest građana o doniranju organa i tkiva – zaključio je dr. Lukanec.
Svi smo donori organa i tkiva nakon smrti
Prema hrvatskom zakonodavstvu, svi smo mi donori organa i tkiva nakon što se utvrdi moždana smrt.
– Ako osoba za života odluči da nakon što nastupi moždana smrt ne želi biti donor, mora za života potpisati izjavu o nedarivanju organa koja se upisuje u registar nedarivatelja pri Ministarstvu zdravstva. Taj status mi provjeravamo kod nacionalnog koordinatora za transplantaciju. Ipak, etično je i moralno, a to nam nalaže i liječnički kodeks, da pitamo članove obitelji – kazao je dr. Driton Prekazi. Iako nije zakonski obavezna, proces doniranja organa može ubrzati i pojednostaviti donorska kartica.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
