Iako je u rujnu ušao u 93. godinu života, Franjo Kolar nedavno je istrčao na koprivnički travnjak. Jasno, ne kao igrač, već istinska legenda Slavena i koprivničkog nogometa. Rukovao se s Petkovićem, reprezentativcem, najboljim igračem Dinama i HNL-a, kapetanom Slavena Božićem i klupskim potpredsjednikom Međurečanom te u ruke primio Zahvalnicu za izuzetan doprinos razvoju nogometa u Koprivnici. Pobrao je pljesak cijele tribine, snimio fotografiju za uspomenu i još jednom dokazao da se radi o velikom čovjeku, ali i nogometnom djelatniku. Potvrdit će to mnogi s kojima je radio i koje je igrački odgojio, a u prilog mu idu i priznanja koja je za života primio u ruke. Jedno od njih je Trofej podmlatka Hrvatskog nogometnog saveza, s kojim se malo njih u Lijepoj našoj može pohvaliti. Trofej težak nekoliko kilograma dobio je početkom veljače 2009. godine od čelnika HNS-a. U Zagrebu, gdje je i rođen, počela je njegova nogometna priča, iako se nogometno razvio i kao trener potvrdio u Podravini. Kaže da mu je nogomet sve u životu, a loptu je počeo naganjati još kao školarac s vršnjacima.
– Igrali smo kvart protiv kvarta i u okviru školskih natjecanja, a onda, kada sam imao 15 godina, Dinamo je raspisao natječaj da se djeca jave na ZET-ovo igralište na Trešnjevci, gdje su birali klince za daljnje treniranje. I tako je sve počelo, iako nisam otišao u Dinamo, već Lokomotivu, jer sam pohađao Željezničku tehničku školu. Kao junior sam 1950. i 1951. godine, na prvenstvima Hrvatske u Rijeci i Splitu, proglašavan najboljim lijevim veznim igračem, a uskoro sam dobio tešku upalu pluća i godinu dana nisam igrao nogomet. Pomalo sam se vraćao kroz niže klubove, a onda sam se 1955. zaposlio na željeznici i uskoro počinje moja koprivnička priča – pojašnjava nam.
MN: Kombinirao treninge i posao u Podravki
Naime, godinu dana kasnije dobio je ponudu za premještaj u Koprivnicu, i to za posao koji je odbio. Međutim, Koprivnicu nije izbjegao pa se zaposlio u jednom transportnom poduzeću, a kasnije i u Podravki, gdje je radio niz godina. Paralelno je, s dolaskom u Podravinu, igrao i nogomet.
– Počeo sam u Lokomotivi (današnja Koprivnica), ali već sam 1957. prešao u Slaven i tamo igrao sve do 1961. godine. Zanimljivo, živio sam u Goli i svakodnevno putovao na posao, a nedjeljom i igrati utakmice. Kuriozitet je da sam odlazio biciklom do tadašnje skele na rijeci Dravi na Botovu, a tamo me je čekao Sertić, nekima poznat i pod nadimkom Jandra, i on me motorom vozio u Koprivnicu. Skelari su mu uvijek čekali, a sve po odobrenju tadašnje milicije iz Drnja. Nakon što sam otišao iz Slavena, još sam kratko bio u Lokomotivi kao trener i igrač, a onda sam se u jesen 1963. oprostio od igračke karijere. Bila je to utakmica reprezentacije najboljih koprivničkih igrača protiv tzv. Konakrije, odnosno reprezentacije Gvineje – prisjeća se Kolar i kaže nam fotografiju s te utakmice, a na stražnjoj strani iste i popis igrača koji su istrčali. Kaže, bila su to drugačija vremena. Novaca nije bilo, igralo se za objed (ručak ili večeru), što je danas nezamislivo.
– Igralo se iz gušta, bila je to prava romantika. Općenito gledano, nekad je sve bilo drugačije. Liga je bila podijeljena na zone, a Slaven je igrao na starom igralištu, gdje se danas nalazi Podravkina sedmerokatnica. Kasnije se to zemljište prodalo, a mi smo se preselili na današnji stadion, gdje nije bilo ničega. Bila je jedna baraka i bunar gdje se kupalo. Današnjim je generacijama to sve nezamislivo – ističe. Nakon igračke karijere prebacio se u trenerske vode i kombinirao taj posao, odnosno gušt, s redovitim poslom u Podravki. Kaže, posebno ga je interesirao rad s mladim generacijama i uglavnom je s njima radio sve do 2006. godine, kada se povukao zbog bolesti supruge. Kao trener imao je i avanture u Legrad, odnosno Torčec, a bio je aktivan i u Županijskom nogometnom savezu kao povjerenik za natjecanja mladih, vodio je i zborove trenera. Kaže da je kao trener bio dosta strog, ali i pošten.
MN: Nema nekadašnje romantike
– Discipline je moralo biti, moglo je biti i zafrkancije, ali sve u granicama normale. Dakle, disciplina na prvom mjestu, a odmah do nje dupli pas i povratna lopta. Također, trokut igra bila je obavezna, ne igra onaj s loptom u nogama, već druga dvojica bez nje i to su principi kojih su se moji igrači morali držati. Često Cvele (Ranko Celiščak op.a.) danas veli, dolaskom Kolara u Koprivnici počela se igrati tiki-taka. Možda danas to zvuči smiješno, ali tak je bilo. Isto tak, u naše vrijeme nije se „laktarilo“ kao danas, imali smo neke druge cake, malo uštipneš protivnika i automatski si od njega viši u skoku. To su cake koje su nam prenosili stariji igrači – u smijehu nam priča Kolar prisjećajući se anegdota iz davnih dana. Još je jednom ponovio da je danas sve drugačije, kaže da nema više nekadašnje romantike, a i smeta ga to što ima sve više stranaca, čak i u tim mlađim generacijama.
– Zašto je to tako ne znam, ali mišljenja sam da ima puno promašaja, možda se i krivo radi. Trener mladih igrača mora biti pravi stručnjak, znalac, to nije posao za početnika, kao što je danas često slučaj. Tu djecu treba učiti puno toga, a to početnik ne može i ne zna, jer nema toliko iskustva. Nekako sumnjam da danas klinci igraju s obje noge, da svi znaju što je povratna lopta, dupli pas i tako dalje. Danas su njima u fokusu neke druge stvari – mišljenja je. Nekada je redovito pratio i mlađe generacije, svaki slobodni trenutak provodio je na stadionu, gdje ga se na biciklu uistinu moglo vidjeti u svako doba dana. Danas je tamo slabo, nedavna operacija uzela je danak, ali Slaven prati redovito, kako kaže, najviše preko TV ekrana.
– Igra se dosta dobro, ima tehnički potkovanih igrača, ali nema napadača, odnosno golova, što je danas najvažnije. Hoxha mora sam igrati i pitanje je kako bude sad dok ode. Kažem, pratim klub stalno, nekad sam stalno bio na stadionu, ali nakon operacije koju sam nedavno prošao slabije se krećem, a i neke utakmice su za mene u prekasnom terminu, pa onda gledam putem televizije. Pratim HNL redovito, a gledam i strani nogomet. Najviše Nijemce, Talijane i Španjolce – priča nam i prisjeća se kako su ne tako davno klubovi iz tih zemalja igrali na koprivničkom stadionu.
MN: Nema straha za Slaven
– Uh, bila su to zlatna vremena Slavena. Svake godine igrali smo Europu i u našoj Koprivnici dočekivali momčadi iz Španjolske, Francuske, Njemačke, Engleske. To je bio pravi nogomet i to se pamti. Također, pamtim dobro i one kvalifikacije kada smo ušli u Prvu HNL. Kao da je jučer bilo kad smo pobijedili u Kranjčevićevoj Cibaliju i napravili onu feštu u centru grada. Trener Bedi tada je radio odlične stvari, posložio je sve to skupa, uveo je momčad u prvu ligu, a imao je i pomoć tadašnjeg direktora Nikole Felaka. On je zaslužan što klub nosi naziv Belupo. Velim, bili su to zlatni dani Slavena – ponovio je Kolar. Žao mu je što više ne može redovito na stadion, ali za Slaven se ne boji.
– Straha nema, i dalje će biti stabilan prvoligaš. Ako će imati više financija možda se opet jednog dana potuče za Europu, ali do novca nije lako doći. Lova koju dobivaju od Podravke je takva da se jedva preživi i treba naći i druge načine, iako je upravo Podravka broj jedan i tako će ostati. Privatizacija? Jako teško, neće tu doći nijedan šeik, njih Podravina ne zanima. Možda i bolje, ipak bi svima lokalnima trebalo biti u interesu da imamo jednog takvog prvoligaša, nije to mala stvar – zaključio je Franjo Kolar, istinska legenda koprivničkog nogometa.
TRENIRAO JE I AKTUALNOG PREDSJEDNIKA SLAVENA
Markulin je bio dobar, puno je zabijao, a Petković je pravi španer
Zahvalnica koju je dobio od Slavena krasi regal njegove sobe. Nalazi se odmah pored Trofeja podmlatka Hrvatskog nogometnog saveza i kaže da su mu to najdraže uspomene na ono čemu je posvetio cijeli život. Zahvaljuje i čelnicima koprivničkog prvoligaša, koji su ga se sjetili i pozvali na utakmici protiv Dinama početkom prosinca.
– Bio je lijep osjećaj i puno mi to znači. Predsjednik Robert Markulin, kojemu i ovim putem zahvaljujem, nekada je bio moj junior i valjda me se sjetio. Bio je dobar, puno je zabijao – dodao je i nastavio – Ipak sam bio jedan od pobornika kluba, puno godina sam mu dao, puno njih sam nečemu naučio i ovo mi je priznanje za sve što sam prošao – kazala je legenda kluba. Posebno mu je drago što mu je čestitao i Bruno Petković.
– On je za moj pojam pravi španer. Zna igrati nogomet, gradi se, dijeli lopte, to je meni pojam pravog igrača, a ne koliko golova on daje. Svi znamo koliko zicera on namjesti i garantiram da bi u malom nogometu bio broj jedan – naglasio je.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
