VIDEO Operacije, kemoterapija i zračenje nisu slomili mladu Antoniju
Adela Zember
Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke u kojem se obilježava i Dan ružičaste vrpce, humanitarna akcija kojoj je cilj upozoriti na važnost ranog otkrivanja raka dojke. S ovom dijagnozom prije otprilike pet godina suočila se i 36-godišnja Koprivničanka Antonija Perlog kad je sama napipala kvržicu. No, nešto se čudno počelo događati i prije nego što su pretrage koje su uslijedile potvrdile rak dojke.
– Bilo mi je jako loše, svi su mislili da sam u depresiji, nisam mogla ni hodati, a nalazi su bili dobri – rekla je Antonija koja se vrlo dobro sjeća dana kad joj je potvrđena ova bolest. Prvo je bila ljuta na cijeli svijet, onda su se počela javljati pitanja „Zašto baš ja?“, bio je prisutan i strah, pa razmišljanja o tome kako će sve završiti. Najveća podrška u svim tim trenucima bili su joj obitelj, prijatelji i liječnici koji su je ohrabrivali na putu liječenja koji je uključivao nekoliko biopsija, ultrazvučnih pregleda, magnetske rezonance, vađenja krvi, četiri operacije, kemoterapiju, zračenje i pametne lijekove.
– Jedan dan bilo me jako strah, drugi dan mislila sam da ne budem to mogla izdržati, da mene više nema, treći dan mislila sam si da ja to mogu i želim, da imam djecu i da ću sve napraviti zbog njih. U svemu, nisam dala strahu da me skroz preuzme – istaknula je. Antonija je inače bila jedna od onih koji razmišljaju „Ja sam još mlada, meni se to ne može desiti“ i nije se kontrolirala, stoga za sve žene ima jasnu poruku.
– Brinite o sebi, ne odgađajte preglede, jer tijelo se može izliječiti, a ranjena duša i strah ostaju – napomenula je. Onima koje pak prolaze kroz proces liječenja ili su tek doznale dijagnozu poručila je da je u redu i normalno i plakati i biti u strahu, ali da nikako ne smiju dozvoliti strahu da prevlada, neka pronađu nešto pozitivno. Za ovu bolest kaže da ne boli toliko fizički, koliko boli psihički. Sad kad o svemu razmišlja, možda ju je ruka malo boljela od kemoterapije, no to nije ništa neizdrživo. Upravo se kemoterapije jako bojala. Mislila je da neće izdržati i stalno se pitala što će biti s njenom djecom; sin joj je tada imao četiri godine, a kćer je završavala prvi razred. No, sve je dobro završilo i danas na život gleda sasvim drugačije. Počela je više brinuti o sebi i počela je puno pješačiti.
– Sitnice su mi puno važnije. Prije sam stvari uzimala zdravo za gotovo, a sad mi te sitnice puno znače. I dalje me strah dok idem na kontrolu i pretrage, uvijek idem s pitanjem „Što ako se vratilo?”, ali govorim si da će biti sve uredu i da je prošlo – zaključila je Antonija.
🎥 Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke u kojem se obilježava i Dan ružičaste vrpce, humanitarna akcija kojoj je cilj upozoriti na važnost ranog otkrivanja raka dojke. S ovom dijagnozom prije otprilike pet godina suočila se i 36-godišnja Koprivničanka Antonija Perlog kad je sama napipala kvržicu. No, nešto se čudno počelo događati i prije nego što su pretrage koje su uslijedile potvrdile rak dojke. – Bilo mi je jako loše, svi su mislili da sam u depresiji, nisam mogla ni hodati, a nalazi su bili dobri – rekla je Antonija koja se vrlo dobro sjeća dana kad joj je potvrđena ova bolest. Prvo je bila ljuta na cijeli svijet, onda su se počela javljati pitanja „Zašto baš ja?“, bio je prisutan i strah, pa razmišljanja o tome kako će sve završiti. Najveća podrška u svim tim trenucima bili su joj obitelj, prijatelji i liječnici koji su je ohrabrivali na putu liječenja koji je uključivao nekoliko biopsija, ultrazvučnih pregleda, magnetske rezonance, vađenja krvi, četiri operacije, kemoterapiju, zračenje i pametne lijekove. – Jedan dan bilo me jako strah, drugi dan mislila sam da ne budem to mogla izdržati, da mene više nema, treći dan mislila sam si da ja to mogu i želim, da imam djecu i da ću sve napraviti zbog njih. U svemu, nisam dala strahu da me skroz preuzme – istaknula je. Antonija je inače bila jedna od onih koji razmišljaju „Ja sam još mlada, meni se to ne može desiti“ i nije se kontrolirala, stoga za sve žene ima jasnu poruku. – Brinite o sebi, ne odgađajte preglede, jer tijelo se može izliječiti, a ranjena duša i strah ostaju – napomenula je. Onima koje pak prolaze kroz proces liječenja ili su tek doznale dijagnozu poručila je da je u redu i normalno i plakati i biti u strahu, ali da nikako ne smiju dozvoliti strahu da prevlada, neka pronađu nešto pozitivno. Za ovu bolest kaže da ne boli toliko fizički, koliko boli psihički. Sad kad o svemu razmišlja, možda ju je ruka malo boljela od kemoterapije, no to nije ništa neizdrživo. Upravo se kemoterapije jako bojala. Mislila je da neće izdržati i stalno se pitala što će biti s njenom djecom; sin joj je tada imao četiri godine, a kćer je završavala prvi razred. No, sve je dobro završilo i danas na život gleda sasvim drugačije. Počela je više brinuti o sebi i počela je puno pješačiti. – Sitnice su mi puno važnije. Prije sam stvari uzimala zdravo za gotovo, a sad mi te sitnice puno znače. I dalje me strah dok idem na kontrolu i pretrage, uvijek idem s pitanjem „Što ako se vratilo?”, ali govorim si da će biti sve uredu i da je prošlo – zaključila je Antonija #croatia
