Antuna Bičana – Tunu (55) iz Koprivničkih Bregi život nije mazio od malih nogu. Kad je bio star tri mjeseca majka ga je ostavila u košari za kukuruz, a život mu je spasila baka Josipe Lisac, nakon čega je završio u udomiteljskoj obitelji. Nakon punoljetnosti nakratko je bio prisiljen živjeti u štaglju, a na početku Domovinskog rata odmah je krenuo u obranu Domovine. Danas, kazao nam je, boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja i jedino o čemu sanja je dostojanstven život.
– Puno toga prošao sam na ratištu, vidio razne strahote i naravno da se to odrazilo na moje zdravlje. Prije 17 godina skroz sam „puknuo“ i da nisam pronašao ljubav svog života, suprugu Ankicu, sad bi bio već pod zemljom – ispričao nam je Antun. Nakon Domovinskog rata, dodao je, došao je u verbalni sukob sa zapovjednicima i zbog toga je dobio otkaz u Hrvatskoj vojsci. Tad se s tim nije opterećivao jer je bio svjestan da ga je njegova „nagla“ narav koštala posla. Nije tražio nikakva braniteljska prava, a kad mu je posttraumatski stresni poremećaj počeo uvelike remetiti svakodnevicu, jedino na što je mogao ostvariti pravo je mjesečna braniteljska naknada od 185 eura. To su ujedno jedina redovna primanja s kojima on i supruga Ankica žive iz mjeseca u mjesec.
– Bio sam 1000 dana ratištu, a sada supruga i ja preživljavamo sa 185 eura mjesečno. Boli me kad čujem da ima onih koji nisu pošteno vidjeli bojišnicu, a sad imaju mirovine više od 1000 eura. Pokušao sam dobiti invalidsku mirovinu, ali su procijenili da nemam tjelesnih oštećenja i da ne mogu ostvariti to pravo. Uopće ih nije zanimao moj posttraumatski stresni poremećaj ni činjenica da me ratne strahote koje sam proživio učestalo proganjaju. Zbog tog su mi poremećaja uzeli vozačku dozvolu i po njima za vožnju nisam, a za posao jesam – dodao je Antun. Bez obzira na sve poteškoće, dodao je, spreman je raditi kad bi se ponudio posao za koji je sposoban.
VIDEO Teško bolesnom bračnom paru prijeti deložacija zbog kredita njihove pokojne kćeri
– Nisam više za građevinu. Mogu kopati i da mi netko ponudi posao grobara, odmah bi ga prihvatio, kao i nešto što je vezano za komunalne tvrtke. Želim raditi, a to i činim i često idem nadničariti jer nekako moramo preživljavati. Kad mi već ne daju mirovinu, onda bi bilo korektno da mi pronađu posao koji mogu raditi – rekao je Antun. U najtežim trenucima podrška mu je bila supruga Ankica, kod koje je došao živjeti prije 13 godina, a prije dvije godine su se vjenčali. Najbolja terapija od posttraumatskog poremećaja su mu zečevi te ukrasne kokoši i pijevci koje uzgaja, kao i dva psa, Švrćo i Bobi.
– Moram naći neke vedre teme i razne zanimacije jer mi se u suprotnom po glavi vrte ratne strahote koje sam proživio. Nadam se da će i za mene konačno doći bolji dani i da neću sa suprugom Ankicom strahovati kako ćemo preživjeti od prvog do prvog – zaključio je Antun Bičan – Tuna.
