LUDBREG – Mario Filip ima sedam „banki“ na leđima, no korak mu je čvrst, a duh i pogled na svakodnevicu i život općenito, vedar i pozitivan. Od one je vrste ljudi koji o zdravlju ne čitaju samo u knjigama, nego ga se trude svakodnevno provoditi u praksi i po nekim propisanim pravilima i živjeti. Istina, nalukne se Mario povremeno u svoju digitalnu knjigu, odnosno laptop po koji zdravstveni savjet i sve što dozna, uglavnom i prakticira, no neke je osnove apsolvirao na vlastitim leđima.
– Prvo i osnovno za zdravlje je kretanje – pojasnio nam je u samom startu razgovora nasred ulice gdje smo ga presreli dok se pješice vraćao kući iz trgovine.
– Vele da je norma šest tisuća koraka dnevno, ali ja radim i po 10, 12, nekad i 20 tisuća. Pogotovo kad odem u šumu, onda nema stajanja. Srna sam još uvijek, imam 70 let, al ja idem – otkrio nam je veselo. Cijeli je život bio „na terenu“, nije sjedio u kancelariji. U njegovom umirovljeničkom životu, koji traje punih 25 godina, stolicu za sjedenje zamjenjuje štapom za hodanje, a laptop mu služi da pogleda kak’ se sprema kakav novi zdravi napitak, kao primjerice sok od smokve.
– Treba znati i to, sve tam’ piše, samo treba znati čitati – dodao je uz osmijeh.
U zadnji tren probudili su ga iz mrtvih
No, nisu ga kroz sedam desetljeća baš pratili samo veseli događaji. Prebolio je Mario plućnu emboliju, srčani udar, a prije par mjeseci doživio je i preživio ugriz stršljena te su ga u zadnji tren probudili iz mrtvih.
– Da nije bilo moje žene, ne bi ja sad tu s vama razgovaral – prisjetio se nesretnog slučaja koji ga je zamalo stajao života. Njegova borba sa stršljenima u dvorištu traje godinama. Lani ih je u zamkama na osam stabla jorgovana skupio oko 250 komada, ove sezone oko stotinjak. Ugriz je ovaj put stigao iz čista mira, dok je radio u dvorištu. Osjetio je da ga je stršljen ugrizao za glavu, ušao u kuću, pokušao otvoriti laptop i informirati se što učiniti u takvoj situaciji, ali nije uspio. Jednostavno se strmoglavio u stolicu i ostao bez svijesti.
– Za deset minuta je bilo gotovo. Srećom, žena je bila doma i da nije odmah nazvala hitnu koja je došla za par minuta, ne bi me više bilo. Probudio sam se tek kad su mi dali dvije injekcije. Tlak mi je bil 68 s 53. Vele doktori još deset minuta i bilo bi gotovo – ispričao je Mario, zadovoljan što je preživio ovu dramu, ali i što je bogatiji za novo iskustvo.
Šetnje i napitci
– Znaš, od nečega se mora umrijeti. Al’ ja bi radije da to ne bude od stršljena – našalio se. Osim šetnji, koje su mu svakodnevni ritual u očuvanju zdravlja, priprema si i napitak za zdravlje.
– Tri deci soka, tri deci mineralne i malo gemišta. Od toga se nebu ništa dogodilo, osim možda da budeš bolje volje – dodao je kroz smijeh. Pivu je, kaže, izbacio još ’99., kad je otišao u penziju. No gemišt mu je ostao.
– To su geni, znaš, ne možeš to izbaciti – dodao je. Na kraju razgovora istaknuo je kako ga veseli svaki novi dan, a da je najgore od svega kaj učiš cijeli život…
– A umreš kak bedak i zato, da bi nekaj znal, treba se s ljudima spominjati. Tak to ide – posavjetovao nas je na kraju Mario.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
