Barbara Španhel ima 98 godina, a iz nje još uvijek pršte nevjerojatna životna energija, optimizam i vedrina, ali i mudra filozofija. Stanovnica je Doma za starije i nemoćne Koprivnica svega pet godina, no redovito ga je počela posjećivati još 2002. godine kad se uključila u kuglanje, pikado, bacanje kolutova i vježbanje. Upravo ju ove sportske aktivnosti i dan danas jako vesele i u malom sportskom kutku Doma provodi svaki dan.
– Nemam nikakvih tegoba, popela bih se na bor ako treba, kaj se nogu tiče, ali ruke mi otkazuju jako i to sve od ramena. Mislila sam odustati kompletno od pikada, al’ mi vele: “Nemojte odustati dok ide, dok stane onda budete odustali” – rekla je Barbara koja je omiljena u društvu. Uz pratnju i navijanje svojih vjernih navijača i prijatelja iz Doma pokazala nam je svoje vještine na visećoj kuglani, u bacanju kolutova i pikadu i objasnila da se sve naučila igrati sama i da joj pobjeda nije važna, zadovoljna je sve dok igra, postigla pritom išta ili ništa. Prije nego li je stigla u Dom, kod kuće je radila sve što je trebalo, svaki cvijet posadila, svaku travkicu iščupala, zemljicu zaštihala i dolazila u Dom na vježbanje i zbor. U zboru više nije, jer joj je glas malo slabiji, toga je svjesna i zato je odustala pa sad pjeva za dušu i za sebe, a ne više za zbor. Na pitanje kako to da joj ne treba nikakav oslonac za hodanje, odgovorila je: “Ma kakvi”.
– Da imam štaku ne bi ju znala primiti. U pokretu sam cijeli život, na vrhu drveta sam jabuke brala i dobacivala sinu dolje, kaj da vam više rečem, popela bih se na najviši vrh na svijetu – kazala je Barbara koja je 30 godina radila u Dječjem vrtiću Tratinčica kao kuharica. To joj je bilo prvo i posljednje mjesto. Zaposlila se 60-ih godina prošlog stoljeća dok je vrtić još bio povezan s tadašnjim domom za nezbrinutu djecu u Ulici Đure Basaričeka, a kasnije su se te dvije institucije razdvojile i ona je ostala u vrtiću. Djecu najviše pamti, bila su joj najveća radost.
– Uvijek sam ih ujutro primala jer sam prva dolazila, kad nisu imala još gdje biti, jer tete nisu došle, onda su svi išli teti Barici u kuhinju. U vrtiću je bio raj. Sjećam se svojih ravnateljica Zlate Karlović, Milice Oblučar, Marije Dolenec – dodala je. Danas uživa u svojoj djeci i u svojoj obitelji. Ima sina, snahu, dva unuka i četiri praunuka; dvije djevojčice i dva dječaka koji ju stalno posjećuju. Zanimalo nas je i koja je tajna ovakve vitalnosti u ovim godinama.
– Valjda dobra narav, dobra volja i strpljivost. Volim sve na svijetu, ne znam ima li osobe za koju bih mogla reći da nešto ne valja ili da bih ju ignorirala, to za mene ne postoji. Ljubav je na prvom mjestu, drugo je poštovanje čovjeka i treće je pomoći onima kojima treba, uvijek pomažem svima, ili na hodniku ili na ulici, bilo gdje – zaključila je.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
