U svojoj profesionalnoj karijeri vozača autobusa Zdenko Ščrbak (72) iz Carevdara napravio je četiri milijuna kilometara. Dovoljno da stotinu puta obiđe zemaljsku kuglu, a ovaj umirovljenik iz okolice Križevaca ističe kako je gotovo cijelu karijeru u Čazmatransu proveo u međunarodnom prijevozu.
– Prošao sam cijelu Europu. Od Portugala do Istanbula sa zapada prema istoku te od Amsterdama pa do Sicilije od sjevera prema jugu. Sve se to vozilo, a iznimno sam ponosan što tijekom karijere nisam imao niti jednu prometnu nesreću – otkrio je Ščrbak koji je u mirovinu otišao nakon pune 43 godine rada u Čazmatransu, u kojem se zaposlio još kao 18-godišnjak.
Krenuo kao mehaničar
– Prvo sam bio mehaničar u radionici, a vrlo brzo sam postao vozač autobusa i volio sam taj posao od početka. Ako ne voliš posao koji radiš, onda ga nemoj delati. Ne bude ti se posrećilo i neće to izaći na dobro. Meni vožnja nikad nije dosadila iako smo znali voziti danima i noćima, pogotovo kad je kod nas bio rat. Vozili smo izbjeglice, vojsku, nema ratišta na kojem nisam bio – rekao je Ščrbak i prisjetio kako se više puta našao u iznimno pogibeljnim i opasnim situacijama.
– Puno smo vozili za Njemačku, i to uglavnom izbjeglice. Tako se sjećam da sam jednom za vrijeme rata prazan morao jurišati doma da bih tovario vojsku. Vozili smo naše vojnike za Dubrovnik, a kada smo ih otpeljali dolje, nismo mogli prijeći i krenuti nazad kako su tukli po nama pa smo čekali danima. Jednom smo došli u Grude, a tamo nas pitaju pa kako ste uspjeli doći, evo maloprije su nas raketirali. Svega je bilo – prisjetio se Ščrbak koji u šali kaže da je cijelu Bosnu prevezao u svom autobusu.
– Iz Županje smo znali voziti po deset autobusa izbjeglica iz Bosne u Njemačku. Jednom mi se autobus zapalio u vožnji i to u tunelu na st. Michaelu u Austriji. Točno se sjećam da je to bio dan pred Badnjak, a taj dio puta poznat je po velikim brdima i strašnim nagibima. Pokazalo se kasnije da je pukao lajtung od goriva i hitilo ga je na turbo, a ono je bilo baš užareno i zapalilo se. Bio je to autobus na kat, pun je bio, 54 ljudi i sve puno prtljage. Sva sreća pa sam odmah intervenirao i sve smo spasili. I ljude i prtljagu, a Austrijanci su se čudili kako smo to uspjeli – kazao je ovaj umirovljenik iz Carevdara pa se prisjetio vremena kada su se ljudi puno više vozili autobusima.
Dim se mogao rezati
– Kada sam počinjao početkom sedamdesetih, još se smjelo pušiti u autobusu. To je znalo biti prestrašno, a nekad je u unutrašnjosti autobusa bilo tako zadimljeno da se ništa nije vidjelo. Mogao se dim rezati nožem, no negdje sredinom sedamdesetih ukinuli su to pušenje, a nikad neću zaboraviti kako se dimilo unutra kada su tadašnji penzioneri išli na izlete. Ima puno ljudi koji su znali sa mnom putovati i drago mi je kada me susretnu u gradu i jave mi se, no dosta mojih putnika je nažalost već pod zemljom – zaključio je Ščrbak koji ističe da posao vozača autobusa zna donijeti dosta neuredan i stresan život, jer radi se noću i nema spavanja koliko hoćeš, no ne bi ga mijenjao ni za što.
FOTO Nikola Wolf
