Prve subote u proljeću obilježava se Dan narcisa kojim se podsjeća na važnost prevencije i borbu protiv raka dojke. Iza brojki o oboljelima su stvarne životne priče i borbe, a svoju je s nama odlučila podijeliti Irena Gregurec Tomiša iz Koprivnice kojoj je rak dojke dijagnosticiran prije skoro godinu dana.
– Otkriven je na pozivnoj mamografiji, tako da je prevencija uistinu važna stvar. Nakon što je došao taj nalaz, javio se strah i pitanja poput: „Zašto baš ja, otkud sada to pa u obitelji nema raka dojke?”. Od prve loše mamografije do same dijagnoze prošlo je neko vrijeme i onda se u tom razdoblju čovjek nekako pomiri s tom činjenicom da ima rak, a onda su se javile misli: „Što sad i brzo s tim van” – rekla je Gregurec Tomiša i dodala da je nalaz te redovne pozivne mamografije došao kao nekonkluzivan s rakom, nego loš nalaz koji je upućivao na daljnje pretrage. Nakon toga došla je do onkologice koja je napravila pregled i osjetila „nešto“.
– Našla je iscjedak koji je poslan na citologiju, a kada je nalaz došao označen kao sumnjiv, odnosno suspektan, išla sam na biopsiju i onda je potvrđena dijagnoza. To je trajalo otprilike dva mjeseca. Tu je možda važno spomenuti da ultrazvuk nije pokazao ništa, odnosno nije bio vidljiv rak – objasnila je.
Odstranjena cijela dojka
Biopsiju je napravila u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu i kad joj je tamo potvrđen rak dojke, vrlo brzo su ju nazvali, dogovorili pregled kod kirurga i ubrzo je bila na operaciji na kojoj joj je izvađena cijela lijeva dojka i napravljena je rekonstrukcija.
– S obzirom na to da je u mom slučaju bio rani nalaz i da limfni čvorovi nisu bili zahvaćeni, ja sam zapravo izvanredno prošla; bez kemoterapija i bez zračenja. Zato svima ponavljam i uporno govorim da je prevencija izuzetno bitna i da se treba odazivati na pozivne mamografije – napomenula je. Na pitanje što je na cijelom tom putu bilo najteže, odnosno je li teže nositi se s onime što se događa u tijelu ili u glavi, odgovorila nam je da je najteže nositi se s onime što je u glavi.
– Do momenta do kojeg vam to ne izvade vi ne znate što to je, pa vam to jedan dan izgleda u smislu „Sutra budem umrla“, pa do „Ma OK, sve je dobro, nije tako strašno“. Takav je bio raspon emocija i misli, kćeri su se splašile, što je normalno, svi smo se zabrinuli. Najvažnije u tim trenucima je to da si čovjek uspije posložiti glavu, odnosno da si kaže „OK, tu si gdje jesi i idemo napraviti najbolje što možemo i najbrže što možemo iz toga van“ – objasnila je naša sugovornica. Uvelike joj je pomogao jedan letak na koji je naišla, a koji pokazuje moguće puteve od dijagnoze na dalje i kako se obitelj s time može nositi. Tu je i knjiga koju joj je preporučila onkologica naziva „Dojke: priručnik za vlasnice“.
– Tamo je jako iscrpno objašnjeno zašto nešto da, a zašto nešto ne, to sam si pročitala i posložila nekakav plan. Promijenila sam prehranu i neke navike, uvela više vježbanja, više kretanja, svega što sam mogla pronaći što bi moglo utjecati na eventualni povratak bolesti, to sam okrenula i presložila – istaknula je.
Strah je i dalje tu
No, strah je i dalje prisutan, pogotovo prije svake kontrole ili pretrage.
– Strah od povratka bolesti postoji. Sa mnom u sobi bila je žena kojoj se nakon 15 godina vratio isti rak na istoj strani. Priče su individualne i nikad ne znate što vas čeka. Pretjerana pozitivnost ne valja, isto kao ni druga krajnost, jer ona nije niti prava niti iskrena. Treba nastaviti sa životom i ne razmišljati koliko god je moguće o bolesti i posložiti si život. Svim djevojkama i ženama savjetovala bih da rade samopreglede i da se odazivaju na mamografiju, da se ne oslanjaju samo na jedan način kontrole, jer nekad ne vidi ultrazvuk, a nekad ne vidi mamografija. Treba kombinirati jedno i drugo. Isto tako, iako možda nemaju rak u obitelji, postoji podatak da od 10 karcinoma, sedam ili osam nisu genetski uvjetovani. Ženama koje su to prošle, nemam nešto puno za reći jer one više-manje znaju sve. Važno je ne prepustiti se nekakvom očaju, jer život ide dalje. Imala sam veliku podršku obitelji, bliski ljudi su se splašili i svi su ponudili pomoć, koja je i dobra i potrebna pogotovo nakon operacije, a ovi malo dalji, neki se prave da ne čuju, ali oni nisu ni bitni – zaključila je naša sugovornica.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
