Na području Koprivničko-križevačke županije još se uvijek traga za 17 nestalih osoba čija je sudbina nepoznata. U suradnji s obiteljima nestalih osoba, u serijalu Nestali objavit ćemo potresne priče o njihovom nestancima.
Od početka Domovinskog rata prošle su nepune 32 godine, a mnoge obitelji još uvijek tragaju za svojim najmilijima koji su nestali za vrijeme ratnih zbivanja. Prema službenim podacima, još uvijek se ne zna sudbina 1858 hrvatskih građana i branitelja koji se i dandanas na stranicama Ministarstva unutarnji poslova Republike Hrvatske vode kao nestale osobe.
Među gotovo 1900 osoba čiji je nestanak povezan sa zbivanjima tijekom Domovinskog rata, nalazi se i ime Dražena Takača, 20-godišnjeg hrvatskog branitelja iz Sigeca koji je nestao 20. rujna 1991. godine kao pripadnik rezervnog sastava PU Koprivničko-križevačke na području Pakraca. Nepune 32 godine za nestalim Draženom tragaju majka Milka i sestra Snježana.
Dražen je mobiliziran sredinom kolovoza 1991. godine, kao i mnogi mladići koji su odlučili napustiti sigurnost svojeg doma i otići na različita bojišta braniti već tada okupiranu Republiku Hrvatsku.
– Dvojica policajaca došla su do naše kuće u Sigecu i rekli su Draženu da moraju otići na ispostavu u Bjelovar pa će ga dalje rasporediti na teren gdje bude potrebno. Nakon mjesec dana policajci su ponovo došli do nas i rekli su nam da je Dražen u redu, da nas je sve pozdravio i da se nalazi u Pakracu koji je već tada bio pod srpskom agresijom – priča nam Milka, majka nestalog Dražena.
Vijesti o ratnom stanju na području Pakraca svakodnevno su stizale, srpska agresija se pojačavala i bilo je jasno da će Pakrac biti poprište krvavih sukoba, a samo pakračko bojište bilo je okarakterizirano kao jedno od najtežih.
– S obzirom na to da su naši vojnici svaka dva tjedna dolazili kući nakon smjene, očekivali smo da će i Dražen doći doma, ali policajci su rekli da on ne želi kući, nego da će pričekati drugu skupinu vojnika i domobrana koja je trebala stići na pakračko bojište. Mi smo mu svi u obitelji i prije odlaska na bojište rekli da ne ide nikud, rat je zlo, ali nije nas slušao. Još i za vrijeme služenja vojnog roka u jugoslavenskoj vojsci pričao nam je da će biti problema, tko zna što su oni čuli u vojsci. Dražen je volio i želio samostalnu Hrvatsku, praktički je s odsluženja vojnog roka otišao na pakračko bojište. U početku je vojska bila jako neorganizirana, dešavale su se nezgode, a moj Dražen imao je 20 godina, rat nije bio za njega – prisjeća se Milka.
Vrijeme je prolazilo, a obitelj Takač o Draženu nije imala nikakvih informacija. Nisu znali je li živ ili mrtav, možda ranjen ili zarobljen, ali s obzirom na to da su ih policajci obavijestili da ne želi kući, mislili su da je s njim sve u redu. A onda je obitelj Takač došla do strašne spoznaje.
– Više od dva mjeseca nismo čuli ni traga ni glasa o Draženu, a nakon toga su nam na kućnu adresu stigla dva policajca koja su pitala je li Dražen možda došao kući i ima li kod sebe kakvo oružje. Ostala sam šokirana, pa kako bi Dražen bio kod kuće ako ste ga vi odveli za Pakrac?! Na licima policajaca vidjela sam da nešto skrivaju, ali nisu mi ništa htjeli reći. Već sam tada slutila da se nešto loše događa – priča Milka.
Obitelj Takač shvatila je da je Dražen nestao i da o njemu nitko nema nikakvih saznanja. Uslijedila je mučna potraga za bilo kakvim informacijama.
– Otišla sam kod tadašnjeg načelnika PU Koprivničko-križevačke da pitam gdje mi je sin i zašto se ne javlja. Tek na moje inzistiranje, načelnik mi je tužnim glasom rekao da je grupa dobrovoljaca među kojima je bio i Dražen nestala. Informacije su bile šture, prema načelnikovim saznanjima ta je grupa zarobljena u zasjedi. Ljutito sam ga pitala zašto nisu poslali pomoć po dečke, možda su ranjeni ili poginuli, ali on mi je samo odgovorio da su takve spasilačke akcije s obzirom na ratno stanje izuzetno rizične. U mjesecima i godinama koje su uslijedile, s pokojnim suprugom prošla sam sve institucije u potrazi za bilo kakvom informacijom o našem Draženu. Njegov nestanak prijavila sam u hrvatski Crveni križ, međunarodni Crveni križ i Ministarstvo unutarnjih poslova, ali nisam dobila nikakve odgovore. Bila sam čak i u Pakracu gdje sam pitala domaće ljude znaju li gdje je Dražen, ali nitko mi ništa nije rekao. Preko Udruge hrvatskih branitelja otišli smo u Bjelovar, gdje smo dali uzorke krvi za DNK analizu ako se eventualno nađu Draženovi posmrtni ostaci ili predmeti – objašnjava Milka.
Jedinu konkretnu informaciju Milka je dobila od jedne gospođe iz Kutine koja je rekla da je Dražen posljednji put viđen u logoru Bučje. Riječ je o jednom od najozloglašenijih srpskih logora, u kojemu je tijekom 1991. i 1992. godine završilo više od 250 ljudi. Zatočenici su bili mučeni, maltretirani, ubijani, a i danas se traga za više od 20 nestalih zatočenika logora Bučje, među kojima je, dakle, nažalost i Dražen.
– Tek krajem 1995. godine, preko jedne gospođe iz Kutine saznala sam za jednog dobrovoljca koji je pričao da je u logoru Bučje bio zarobljen s jednim mladim dečkom iz Koprivnice. On nam je kasnije ispričao da je Draženova grupa zarobljena u zasjedi, da su svi vojnici odvedeni u logor Bučje. Prema njegovom svjedočanstvu, jedne noći u logorske prostorije došli su četnici koji su van izveli nekoliko muškaraca među kojima je bio i Dražen i potrpali ih u tamno-plavi kamion s kojim su trebali otići na razmjenu – kaže Milka.
Mnoge su priče o tome što se moglo dogoditi, a istinsku bol zbog nestanka sina razumije jedino majka Milka koja kaže da Dražena često sanja. U njoj još uvijek tinja nada da je možda negdje zatočen, ali ako to nije slučaj, barem želi pronaći njegove posmrtne ostatke kako bi i njemu i cijeloj obitelji omogućila vječni mir.
– Meni je Dražen bio zlatan, uvijek mi je pomagao u kućanskim poslovima, brinuo se da ja i suprug imamo svu moguću pomoć. Nakon završetka osnovne škole imao je želju da upiše Policijsku akademiju, ali zbog raznoraznih razloga nisu ga primili u tadašnji jugoslavenski policijski sustav. Dražena jedino vidim u snovima, sanjam da dođem kući i da mi kaže ‘evo mama, ja sam došel doma’, ali čim se probudim shvatim da ga nema. Još uvijek imam neki osjećaj i nadu da je Dražen možda živ, ali nakon 32 godine ta nada jednostavno tinja. Puno bi mi značilo da barem nađem njegove posmrtne ostatke, ako je već moralo biti tako, imala bih gdje zapaliti svijeću, ali bojim se da do kraja svojeg života to neću doživjeti – tužno je uzdahnula Milka.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
