Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Zlatko 50 godina živi u odvojku Bjelovarske ceste u Koprivnici. Njegova obiteljska kuća, u kojoj stanuje s majkom, zračnom je linijom 500-tinjak metara udaljena od samog centra grada. Frustriran činjenicom da već mjesecima ne može riješiti pitanje prometnice pune rupa, još jednom se obratio našoj redakciji.
– Bili ste tu već ove godine i evo, nađite mi jednog friškog kamenčića na ovoj cesti. Nikaj se nije promijenilo. Zanimljivo je da se tu malo niže prema Bregima obavljaju radovi, kamioni i strojevi stalno prolaze. Zamolio sam nekog poslovođu koji se ovdje vozi svaki dan da bagerom zagrabe korpu šljunka i čvapne nutra. Nikaj! Pa mozak da vam stane – govori iznervirani Zlatko koji razmišlja o drastičnim potezima ako se ubrzo ništa ne riješi.
– Uzet ću prirodnog šodra i složiti cestu sam, ali se onda nitko tu više ne bude vozio, a razmišljam i o varijanti da napunim kamion i ostavim ga lijepo preko ceste. Imao sam čak na umu prekopati cestu, pa evo, izvolite – vozite se. Nevjerojatno je da se tu ne može dovesti dva kamiona šljunka, a sve okolne gorice su uređene. Išao sam neki dan u Mirni dol, tamo imaju asfalt, je uski, ali je asfalt – govori Zlatko čija agonija traje godinama. Odvojak Bjelovarske ceste na kojoj stanuje cijeli život spaja se na Ulicu Ivana Trnskog koja dolazi iz smjera Štaglinca. Prometno je tijekom cijelog dana.
– Moja kuća je ovdje 50 i nešto godina, ovo je prva gradska zona, a kad treba nekaj riješiti, onda smo zadnji na rasporedu. Istina, lani su mi pokušali dovesti jedan kamion crne zapune, srećom sam naišao u pravo vrijeme i zaustavio ih, taj materijal se postavlja u proljeće ili ljeto, da se dobro sabije do prvih kiša, a ne prije kiša i zime. Osim toga, sramota je da ovdje nemamo ni jednu lampu, a ni kanalizaciju. Od malih nogu slušam priče da će se ovdje urediti most, pa malo dalje, no meni to nije bitno – govori razočarano te opisuje svoje svakodnevne poteškoće s kojima se bori za kišnih dana.
– Svako malo moram ići k doktoru. Neizvedivo je da krenem u grad u ovim cipelama jer kad dođem do glavne ceste, blatan sam do koljena. Ljudi me znaju gledati i misliti si da sam se s brda spustil, a zapravo ovi s brda danas imaju asfalt. Dok idem autom, svaki dan bi trebal biti na praoni – govori očajan Zlatko. Cijelo ljeto sluša obećanja, zvao je i komunalnog redara koji mu je kasnije potvrdio da je njegov problem proslijeđen dalje.
– Prenijeli su problem u Koming od kud su izjavili da je put sređen, nisam mogao vjerovati. Velim, okolne gorice su top sređene, a ja u centru grada nemam nikaj, ne znam više kome da se obratim – kazao je Zlatko.
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
