Oronuli ostaci nekadašnjih objekata, zarasli putovi i tišina. To je sve što je ostalo od nekadašnjeg rudarskog kompleksa i rudarenja u Glogovcu koji su svoj vrhunac doživjeli krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina. Mnogi ovdašnji stanovnici čuli su priče o ovom rudniku, no slučajni prolaznici ni po čemu ne mogu znati da su ove ruševine nekad prehranjivale cijele obitelji i da su se tu zabavljali i živjeli rudari i mještani. Do ovog mjesta ne vode nikakvi putokazi, teško je uopće zamisliti da su se upravo ovdje nekada spuštali rudari, počinjale smjene i vadile tisuće tona ugljena sve do 1972. godine, kada je pogon ugašen. I dok fizički tragovi rudnika nestaju, nažalost nestaju i ljudi koji iz prve ruke mogu svjedočiti o rudarskom životu; o teškom i opasnom poslu koji je prehranjivao brojne obitelji, ali i o prijateljstvu, zajedništvu i ljubavnim pričama koje su počinjale upravo na tom mjestu. No, oni koji su ondje radili još pamte ljude, posao i kako je rudnik izgledao dok je bio živ.
Vinko Mikec
Jedan od njih je 90-godišnji Vinko Mikec rodom iz Borovljana koji je završio za kovača, otišao u vojsku i posao pronašao u rudniku. Radio je sve što je trebalo, u radioni, na održavanju, čak i u jami. Jedno vrijeme vozio je ugljen, bio je na vitlu koje vuče kolica, na pumpi je ispumpavao vodu, a postavljao je i održavao transportere. Radiona je bila velika, radili su tamo električari, kovači, bravari, strojobravari, tišljari… Bili su to dobri dečki i imao je puno prijatelja. I dandanas se vrlo jasno sjeća kako se radilo u jami; prvo se potkopalo, onda se otpucalo karabitom i tek kad se dim slegnuo, kopači su s pijukom i sjekirom odlazili na svoje radilište i kopali ugljen, a lauferi su vukli kolica. Sjeća se da je bilo i puno žena, no one su radile vani na separaciji, gdje su iz jame dolazila kolica s ugljenom kojeg je trebalo pretovariti u vagone koji su se željeznicom odvozili u Koprivničke Brege. I njegova žena Marija bila je jedna od radnica.
– Znali smo se otprije, ali ona se brzo udala, a ja sam otišel u armiju. I onda sam se vrnul. Ona nije bila udata i mam sam se primil posla. Je, a kaj bum, ona mi je bila najbrža, najlepša i najpoznatija. Malo je smešno, ali tak je – ispričao nam je Vinko. Njegova supruga danas je pokojna, a kad smo mu donijeli fotografije koje su slikane ispred Stare jame, prvo je prepoznao nju.
– To mi je žena, najlepša. Pa gde ste to našli? Da niste došli, ja ju dugo ne bi videl – dodao je Vinko. Sjeća se da joj je bilo teško raditi u rudniku jer sve se ručno radilo, tovarile su ugljen, vukle vagone, na skretnici same okretale vagone. Vinko je u rudniku radio sve do 1964. godine kada je dao otkaz i zaposlio se u drugoj firmi.
Ivan Vukotić
S druge strane, Ivan Vukotić, 90-godišnjak rodom iz Gabajeve grede, u rudarskom kompleksu zaposlio se sa svega 17 godina, radio je pet mjeseci, a još uvijek pamti eksplozije, uske hodnike, teške vagone i štakore koji su rudarima bili znak da se sprema nevolja, ali su im znali i pojesti gablec. Nakon što je prošao liječnički pregled, dodijelili su ga majstoru koji je radio na održavanju u Staroj jami pa su njih dvoje radili sve što je trebalo; popravljali kanale, tračnice, šlipere, šprajcove, veterkanale.
– Prvu ili drugu noć dok sam došao, jedan me pitao: „Mladiću, jesi ti čul kad za pakla?”, rekao sam: „Jesam“. Sad ćeš ga, kaže on, i vidjeti – rekao je Ivan i objasnio da su u jami radili lauferi, mineri i kopači i to u tri smjene. Laufer je gurao i vukao pune i prazne vagone, mineri su pucali da kopačima bude lakše kopati, a prostor je bio uzak, jedva da stane mali vagon, svega metar i pol do dva široko. Detonacije su bile jake, radilo se dan i noć. Puni vagoni vukli su se van, prazni slali natrag unutra, na separaciji se odvajalo, bijeli konj vukao je pune vagone na centralnoj pruzi, voda je bila svuda, morali su kanale čistiti, tračnice su upadale, popravljali su prugu, a nikada neće zaboraviti laufera kako teško diše i psuje dok vuče vagone.
– I videl sam pakla uživo. Bil je to kruh s devet kora – naglasio je Ivan koji se vrlo zorna sjeća natpisa „Sretno rudari“. A, sreća je bila potrebna, jer bilo je opasno.
– Čuli su moji da mladi ljudi stradavaju pa su se bojali da nebum i ja. I tak sam moral iti doma, inače bi ja bil ostal – sjetio se Ivan i dodao da je jedan ostao bez uha, jedan bez noge, a pričalo se i o smrtno stradalima. Ivan je u tih pet mjeseci u rudarskom naselju i živio, u zgradi na tavanu sa samcima, dok su u prizemlju stanovali parovi. Sjeća se da je bilo puno ljudi iz Bosne i Zagorja, dok su ovi iz obližnjih naselja na posao dolazili biciklom ili pješice. Stanarina im se odbijala od plaće, kao i hrana. Jeli su u menzi, a dobili su ii gablec, no Ivan je u prvim danima bez svojih ostao.
– Ostavil sam ga dole na podu u jami i štakori su ga pojeli. A nesmeš štakora dirati, jer kud bježe štakori, bježi i ti. Oni spašavaju život. I onda gablec moraš obesiti na špagu da štakor nemre do toga – prisjetio se. Upravo u kuhinji upoznao je i svoju prijateljicu kojoj se vraćao i nakon što je prestao tamo raditi. Bilo je to mjesto na kojem su se pisale ljubavne priče i stvarale obitelji.
– Kak’ je Podravka dovukla ženski svet, rudnik je muškarce. Ljudi su se oženili, dobili kredite, napravili kuće i ostali živjeti ovdje. Napravili su i dom za rudare, razvijalo se to mjesto, dolazili su ljudi – zaključio je Ivan.
FOTO/VIDEO privatna arhiva, Nikola Wolf
