piše: Stjepko Gambiroža
Postoji u ekonomiji teorija koja se naziva “nevidljiva ruka tržišta” koja pojednostavljeno govori da bi slobodno tržište automatski trebalo u svim okolnostima proizvesti najbolji mogući ishod u svim okolnostima. Tu ideju je prije točno 250 godina u svom kapitalnom djelu “Bogatstvo naroda” iznio škotski ekonomist i filozof Adam Smith koji je smatrao da brojni pojedinačni interesi mogu nastati bez nekog središnjeg planera. Ako se i dogodi nešto nepredviđeno, ta nevidljiva ruka trebala bi vrlo brzo sve dovesti u red, a situacija će se regulirati sama od sebe bez nekog moćnog regulatora. Smith je sasvim logično razmišljao da svaki pojedinac na tržištu nastoji ostvariti što veći interes pa trgovac recimo želi zaraditi novac dok kupac želi dobiti što bolji proizvod za što nižu cijenu.
Imamo tako recimo pekara koji kruh ne proizvodi kako bi bio društveno koristan, nego zato što od njega želi zaraditi. No, ako je njegov kruh ili burek preskup ili nije baš nešto fin, kupci će otići drugom pekaru pa će ovaj prvi morati ili popraviti kvalitetu ili spustiti cijene ako želi opstati. Nitko ga na to neće natjerati, već će to jednostavno sam morati učiniti ako ne misli vrlo brzo staviti ključ u bravu i potražiti egzistenciju u nekom drugom poslu. Tržište će tu jednostavno odraditi svoje bez da se umiješa neka viša sila, a jedini problem sada može nastati ako ovaj drugi pekar nakon što je istisnuo prvog, ima monopol pa on povisi cijene i spusti kvalitetu. Tako bi bar to trebalo izgledati u teoriji, no problem je što praksa obično prikazuje nešto posve drukčije pa bi se kod nas prvi i drugi pekar vjerojatno dogovorili i skupa povećali cijene istog dana.
Tako u teoriji mi živimo na slobodnom kapitalističkom tržištu gdje milijuni pojedinačnih odluka spontano korigiraju gospodarstvo, no u praksi baš i nismo previše odmakli od jednog drugog uređenja gdje neka vidljiva ruka sve uzima na hrpu pa potom po nekom svom nahođenju dijeli to što je ugrabila. I usput smišlja birokratske zavrzlame kakvih se ne bi sjetio ni Franz Kafka. Ta vidljiva ruka divljeg i namještenog tržišta se recimo nije sjetila na vrijeme reagirati kada su se deseci tisuća tona smeća sumnjivog porijekla navažali po raznim lokacijama u Hrvatskoj. Istoj toj vidljivoj ruci nije ništa čudno što su banke u Hrvatskoj samo u prvih šest mjeseci ove godine ostvarile ukupnu neto dobit veću od 750 milijuna eura, kao i da je većina tog novca već isparila iz Hrvatske pošto je većina banaka u stranom vlasništvu. No, ta vidljiva ruka zato je smislila nešto što je nazvala “sidrenje” cijene koje se od 1. listopada iz trgovina širi i na sve uslužne djelatnosti pa će ta nova pravila vrijediti i za frizere, automehaničare, ugostitelje…
Tako kad ubuduće dođemo kod automehaničara jer nam je otišla getriba, pitat ćemo ga “Gospodine cijenjeni, koliko Vam košta popravak i kolika je sidrena cijena?” odnosno koliko je isti taj posao koštao nekog referentnog datuma. Onda će automehaničar odgovoriti “Nabijem i tebe i sidrenu cijenu” i potjerati nas iz radnje, a ta vidljiva ruka očito se ne bavi uzrocima inflacije po kojoj smo europski šampioni, već joj je valjda jedini cilj posvaditi ljude pa što dulje vladati. Zanimljivo je kako toj vidljivoj ruci recimo ne padne na pamet pitanje pa tko su ti ljudi koji kupuju nekretnine po suludim cijenama od tri, četiri ili tko zna već koliko tisuća eura po kvadratu. Ne pita se ona tko bi mogao biti taj čovjek koji dođe s kešom i za 150 ili 200 tisuća eura kupi novi stan. Vidljivu ruku ne zanima otkuda nekome novac kojim je kupio tri ili četiri stana u elitnom dijelu Zagreba ili negdje u Dubrovniku ili Opatiji. Vidljiva ruka nema vremena za to jer se bavi glupostima i smišlja bizarnosti prema kojima ćemo sada u pojedinim situacijama kod nekih artikala imati istaknute četiri cijene. Da, da, nije zafrkancija. Ubuduće kada dođemo u dućan, događat će se da ćemo kod nekih proizvoda imati čak četiri podatka. Imat ćemo redovitu cijenu, akcijsku cijenu, jediničnu cijenu i sidrenu cijenu pa se ti druže moj snađi u svemu tome i shvati koliko zapravo trebaš platiti. Baš kao i kod Kafke, i ta naša debela, masna, ugojena vidljiva ruka uopće se ne bavi jasnim rješavanjem određenih problema, već sve što može komplicira, oteže i što više čovjek pokušava razumjeti taj sustav, on postaje zapetljaniji i besmisleniji.
FOTO ilustracija
