piše: Stjepko Gambiroža
Prošlog tjedna najavio sam da ću se u ovom broju posvetiti sličnostima i razlikama između političara s dvije strane Bilogore, no nisam očekivao da će se razviti u smjeru koji upravo čitate. Planirao sam pokušati usporediti gradonačelnika Koprivnice Mišela Jakšića i gradonačelnika Bjelovara Daria Hrebaka i njihov modus operandi u načinima kako vode svoj grad, no bit će i za to vremena do onih sljedećih, lokalnih izbora jer ova se tema doslovno pojavila u posljednji čas. Proteklih dana, još u jeku kampanje za predsjedničke izbore koja nikad nije bila dosadnija, vulgarnija i bezveznija, sve županijske središnjice stranaka na vlasti krenule su u završni napad na suparničkog kandidata. Pišem ovo dok još nisu poznati rezultati izbora, no gledajući u blisku budućnost, nekako mi se čini da taj posljednji čin nije upalio, a nekako mi je teško zaključiti jesu ili u svim tim središnjicama HDZ-a stvarno mislili da će u posljednji čas promijeniti mišljenje birača.
Od Koprivnice i Bjelovara pa do svakog ostalog županijskog središta mogli smo čuti prošlog tjedna gotovo identične apele koji gotovo pa se svode na to da će cijeli svijet otići kvragu ako Milanović (p)ostane predsjednik. U središnjici stranke na vlasti zasigurno su bili uvjereni da će serija eksplozivnih „pressica“ promijeniti sve i da će se dogoditi iznenađenje kakvo ne pamtimo još od one večeri u Istanbulu, kada je Liverpool nadoknadio 0:3 protiv Milana pa osvojio Ligu prvaka. Utakmica još nije gotova i treba vjerovati da to možemo preokrenuti, galamio je na svoje igrače u svlačionici te kasnosvibanjske večeri trener Liverpoola Rafa Benitez. I pokazalo se da je čovjek u pravu i dogodio se jedan do najvećih preokreta u nogometnoj povijesti. Vjerojatno je slično nakon prvog kruga predsjedničkih izbora razmišljao i HDZ-ov Benitez, Andrej Plenković, pogotovo nakon onog negledljivog sučeljavanja. Utakmica još nije gotova i treba vjerovati da možemo to preokrenuti, galamio je na svoje županijske poslanike te kasnoprosinačke večeri trener HDZ-a Andrej Plenković dok je smišljao plan toliko lukav da bi mu na njemu pozavidio i Baldrick iz „Crne guje“. Prednost od 49 posto naprama 19 posto vjerojatno nikada nije nadoknađena u povijesti izbora, ako izuzmemo nekoliko izbora u afričkim zemljama i u Rusiji, gdje bi takvo čudo možda i bilo moguće.
No, smišljen je ipak nevjerojatno pakleni plan. Plan toliko lukav da bi se na njega mogao staviti rep i nazvati ga lisicom. Samo nekoliko dana uoči drugog kruga izaći van i još jednom upozoriti na sva zala i prijetvornost suparnika te otvoriti oči biračima. Nakon gotovo identičnih upozorenja od Koprivnice i Bjelovara pa do Virovitice i Rijeke, možda i Kuala Lumpura, građani su progledali. Pali su ničice na zemlju i shvatili što su umalo učinili (p)ostavivši tog rusofilnog bandita na Pantovčaku. U posljednji čas, samo nekoliko trenutaka uoči posljednjeg sučevog zvižduka, da ostanem malo u sportskonovinarskom žargonu, uvidjeli su kako je malo nedostajalo da izaberu lijenčinu koja se budi tek oko podneva i vrijeđa sve oko sebe. A posjeduje i Titovu bistu. Dok ovo čitate, ipak pretpostavljam da se ništa od toga nije dogodilo, no nikad se ne zna, ali sama ideja da bi jedan takav visoki presing (još sam u nogometnom žargonu!) u zadnjim trenucima utakmice mogao uroditi plodom djeluje mi potpuno nestvarno.
Teško mi je uopće zamisliti da postoji neki čovjek koji je uoči drugog kruga već stvorio stav o tome kako će glasati, ali je nakon ovih istupa promijenio mišljenje pa zaokružio drugog kandidata. Ako je i postojao netko neodlučan, nekako sumnjam da je baš ta serija konferencija za medije dovela do toga da ga pogura prema tome pa glasa za željenog kandidata. Baš kao što ni kasnije konferencije SDP-a kao odgovor u kojima smo slušali slično, ali iz druge perspektive, nisu donijele niti jedan glas svom željenom kandidatu.
