razgovarao: Stjepko Gambiroža
Mještani Apatije su na nedavnom prosvjedu u Ludbregu poručili da u svom dvorištu ne žele veliku farmu pilića koju ondje planira izgraditi Perutnina Ptuj. S predstavnicom Građanske inicijative Apatija Kristinom Stanko razgovarali smo o razlozima zašto tu farmu ne žele u svojoj blizini i koji su sljedeći koraci. Doduše, projekt te intenzivne faze još je u pripremnoj fazi jer se čekaju dozvole nadležnih ministarstava, a sljedeći korak trebala bi biti studija utjecaja na okoliš.
PL: Kako ste zadovoljni odazivom ljudi na prosvjed i što sljedeće planirate poduzeti?
– Podržale su nas brojne inicijative iz Siska, Legrada, Gospića, zelena akcija, prijatelji životinja, kao i naši brojni sugrađani. Zadovoljni smo prosvjedom jer smo pokazali naš stav, a to je da mi tu farmu ne želimo. I ne samo to, jednostavno smo zabrinuti jer od početka s nama nije komunicirano na pravi način i smatramo da se farma takvog kapaciteta ne može graditi bez stvarne komunikacije s građanima. Bojimo se kako će naši životi izgledati i povećanje kapaciteta farme nakon sklapanja ugovora je upitno pa se može postaviti pitanje čiji se tu interesi zastupaju.
PL: Nezadovoljstvo nije krenulo od početka odnosno otkako se saznalo da će se u Apatiji graditi farma, već relativno nedavno.
– Dvije godine od potpisa ugovora bilo je zatišje i pričalo se svašta, no kada smo početkom godine saznali što se sprema i da se kapacitet povećava s 370 na 558 tisuća pilića po turnusu, jednostavno smo morali reagirati. I to zato što nemamo osjećaj da je naša gradska vlast djelovala transparentno jer smo za nešto takvo saznali iz medija, odnosno upravo iz Podravskog lista.
PL: Dakle, vaš osnovni problem nije farma sama po sebi, već to povećanje kapaciteta i što vam se nije jasno reklo što se to gradi u vašem susjedstvu?
– Ako nešto ne komunicirate s ljudima na pravi način, tada se postavlja pitanje što se skriva i kome pogoduje. Činjenica je da tu nisu zastupani naši interesi, a vlast bi valjda trebala zastupati interese građana, ne investitora. Ovdje su stalno nekakva pitanja i mislim da je velika odgovornost na gradskoj vlasti jer se to trebalo napraviti drukčije i otvoreno nam se reći što se radi. Sve ovo što se sada događa potvrđuje našu bojazan da nešto tu nije u redu i zato smo morali poduzeti korake i boriti se za sebe i našu djecu. Tko će, ako nećemo mi.
PL: Je li taj projekt uopće došao do faze savjetovanja s javnošću da vi možete reći što vas muči? Jeste li uopće imali kakav kontakt s investitorom?
– Bili smo pozvani na razgovor kod ministra poljoprivrede nakon što smo reagirali pa su se mediji zainteresirali za naš slučaj. Tražili smo primanje kod ministra, ondje su bili prisutni i predstavnici investitora, no na tom sastanku nismo čuli ništa novo u odnosu na ono što smo do tada pročitali u medijima. Nemamo nekih posebnih informacija osim što smo dobili informaciju da je pokrenut postupak procjene utjecaja na okoliš.
PL: Jeste li od Grada Ludbrega tražili da vam dostavi cjelokupnu dokumentaciju pa da vidite što je tamo konkretno navedeno?
– Neke stvari smo tražili i dobili, nitko nam nije odbio pristup informacijama, ali sama ta dokumentacija jasno pokazuje da to nije projekt koji ide u našu korist. No, sve to moglo se i trebalo izvesti drukčije jer ljudi valjda trebaju znati što će se to događati kraj njihovih kuća.
PL: A što vas to konkretno najviše zabrinjava oko buduće farme? Jesu li to mirisi koji će odande dolaziti ili nešto drugo?
– Mislim da će miris biti najmanji problem jer samo zbrinjavanje gnoja nije predviđeno unutar samog kompleksa. Nemamo odgovor na pitanje tko će i kako to zbrinjavati, a nadam se da će studija donekle odgovoriti na ta pitanja. Brine nas i što će biti s podzemnim vodama jer se priča da je to zatvoreni sustav. Riječ je o stranom investitoru i potrudili smo se detaljno istražiti i naći iskustva iz drugih država. Konkretno iz Ukrajine iz koje dolazi investitor i ono što smo vidjeli i čuli iskustva ljudi, ostali smo zabrinuti. Riječ je o zbrinjavanju gnoja, otpadnim vodama i načinu na koji se to rješavalo i što je sve ostalo iza toga, a to je jako zabrinjavajuće. Moram napomenuti da mi imamo domaće peradare i razvijeno peradarstvo, a ovo je nešto što nam je do sada potpuno nepoznato. To su kapaciteti nemjerljivi s kapacitetima postojećih farmi.
PL: Vidjeli smo proteklih mjeseci da je bilo prosvjeda i zbog sličnih farmi pilića na području Banije i da se od toga, barem privremeno, odustalo.
– Sve to je malo veći problem od Apatije i to je ono što nas zabrinjava, jer riječ je o problemu na nivou cijele Hrvatske. Umjesto da se domaće peradare potakne, pogotovo jer je riječ o sektoru u kojem smo vrlo blizu samodostatnosti po proizvodnji mesa, planiraju se takve mega-farme. To su količine puno preko naših potreba. U Sisku je, recimo, a to znamo jer smo s ljudima u kontaktu, u Okolima planirana još deset puta veća farma nego u Apatiji. A samo ova predviđena farma u Apatiji čini gotovo deset posto hrvatske trenutačne proizvodnje piletine. To su strašne brojke i sigurno je da to nije za naše potrebe i ne vidim logiku da se takvi kapaciteti stvaraju baš u Hrvatskoj.
PL: Zanimljivo je da isti investitor farme radi i na području Općine Sveti Đurđ i u Legradu. Jesu li i tamo također građani u blizini čijih kuća se te farme nalaze nezadovoljni, prosvjeduju li i oni ili je to slučaj samo kod vas?
– U Komarnici kraj Svetog Đurđa je isti investitor izgradio farmu i ona radi. Nema nekakvih službenih prigovora, ali razgovaramo s ljudima i dio ih je nezadovoljan. U kontaktu smo i s ljudima iz Legrada i tamošnja inicijativa, kao i ona iz obližnje Donje Dubrave, usko s nama surađuje. Ondje je farma tek u probnom radu i već su se javili brojni nezadovoljni građani i to prvenstveno Donje Dubrave jer sav promet s te farme ide preko njih. Mi na sjeveru Hrvatske smo malo drugačiji ljudi, često prigovaramo i skloni smo tome, ali stisnemo zube i odradimo ono što treba. Nismo se skloni javno eksponirati i vrijeme i energiju trošiti na jadikovanje. Tim više je ovaj naš prosvjed vrijedan, jer ipak se sada stvorila jedna kritična masa ljudi koja je hrabro istupila i to treba podržati. Konačno smo javno rekli „Ne, dosta je“.
PL: Političke strukture kao da su nekako navikle na pasivnost građana posljednjih godina.
– Ljudi su izašli iz svoje zone komfora i shvatili da je vlast zapravo u našim rukama. Svi znamo kako funkcionira demokracija, a sigurno je da je neobično i našoj lokalnoj vlasti pa i onoj na državnoj razini što su ljudi rekli ne i glasno se pobunili. Već su krenula prozivanja inicijative, no dugo smo šutjeli i ovo je bio okidač i vjerujem da će sada to biti teško zaustaviti kada su ljudi shvatili da ovo što se događa nikako nije dobro.
PL: Koje su sljedeće konkretne akcije nakon prosvjeda u Ludbregu?
– Čekamo da se objavi studija o utjecaju na okoliš i onda će biti javna rasprava u koju se planiramo aktivno uključiti jer je to naša obveza. Idemo dalje i borit ćemo se za ono što su nam naši djedovi i bake ostavili i ono što mi želimo ostaviti svojoj djeci.
PL: Kako su građani Ludbrega uopće reagirali na prosvjed? Suosjećaju li s vama iz Apatije ili ih nije briga?
– Uvijek ima onih koje nije briga ili se jednostavno ne žele izložiti. Ja nisam naišla ni na kakve negativne komentare, niti se osjećam loše, niti me itko prozivao zbog toga. Mislim da je ljudima generalno jasno da se mi ne borimo samo za Apatiju, već da je važno postavljati pitanja koja se tiču naših života. Kad je riječ o komentarima po društvenim mrežama, to ne bih komentirala i to me ne zanima.
PL: Mogle su se čuti kritike da je prosvjed ispolitiziran.
– To je uvijek tako i cijela naša inicijativa se od početka pokušava prezentirati kao politička i to je krenulo prvenstveno od naše gradske vlasti. Gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić pokušao nas je prikazati kao nekakvu političku grupaciju, no vladajućima je očito teško shvatiti da ljudi više neće biti tiho pa pokušavaju na sve moguće načine objasniti, valjda i samima sebi, zašto se to događa. Mi nismo politički motivirani. Svi koji poznaju Apatiju, znaju da smo srčani. No, stanovnici Apatije se nikad oko ničega do sada nisu uspjeli dogovoriti. Ja nisam rodom iz Apatije, već tu živim više od dvadeset i nešto godina, ali sam iz tog kraja. I ovo je prvi puta da su ljudi složni, jedinstveni, ma nemoguće je da smo baš svi u krivu.
PL: Dakle, kompletno selo je protiv izgradnje te velike farme pilića?
– Tako je, ali nismo mi samo protiv te mega-farme u Apatiji. Riječ je o proizvodnji i tehnologiji kakva u Hrvatskoj ne postoji i mi to ne želimo u Hrvatskoj. Nije da ćemo se sada mi boriti za Apatiju, a mirno gledati da se to događa negdje tri sela od nas. Važno je da se ovakvi projekti zaustave jer nam jednostavno ne trebaju i ne donose nam ništa dobroga. Kad odem u bilo koju trgovinu, rijetko mogu pronaći povrće ili voće proizvedeno u Hrvatskoj. Zašto se ne ulaže više u te grane? Tu je i stočarstvo, mi već dulje vrijeme u Apatiji nemamo niti jednu kravu. Nismo mi sad preko noći postali neki fini ljudi koji se boje da će im nešto smrdjeti i nismo postali osjetljivi. Znamo da živimo na selu i znamo što je miris sela, ali ovakva farma nosi previše negativnih utjecaja. Ne na zrak samo, već na tlo, vodu, okoliš, na naše zdravlje i to je ono što nas brine.
PL: Spominjali su se i prometni problemi jednom kada krene transport svih tih silnih pilića s farme.
– Promet se planira kroz Slokovec, selo do Apatije, a ni s njima prilikom prodaje zemljišta investitorima nije komunicirano što će to biti i ti ljudi nisu znali što im se sprema. A svi koji žive ondje ili su se ikad vozili kroz Slokovec znaju da je tamo prometna infrastruktura u strašnom stanju i dodatno je opterećena kamionskim prometom. To će dodatno narušiti i život ljudi tamo, no ono što nas najviše brine je činjenica da jednom ako se ta farma izgradi i počne raditi, mi se više nikad ne možemo vratiti na staro.
PL: Što bi vas u vašoj borbi na kraju zadovoljilo? Da farme uopće nema ili da se napravi pod nekim drukčijim uvjetima?
– Mi tu farmu ne želimo jer mislimo da je to kapacitet koji jednom selu od 200 stanovnika nikako ne može odgovarati i naši proizvođači takve farme nemaju. Nije svejedno izlazi li iz farme u turnusu 20 tisuća ili pola milijuna pilića. To su skroz druge emisije plinova, amonijak, otpadne vode. Štetnost te farme u odnosu na neku potencijalnu korist je nemjerljiva. Mi smo malo selo i jedino što imamo je priroda. Mi nemamo ni dućan, nemamo ništa osim društvenog doma i male crkvice. I čiste prirode. I sada bismo s tim bespovratno sve to izgubili.
PL: Kako danas uopće izgleda život u Apatiji?
– Imamo jako puno kuća koje su prazne, a nekoć su ljudi živjeli u njima. No, ljudi su umrli, otišli, a sve te kuće su se nekako prodavale i sve te nekretnine su puno jeftinije nego u Ludbregu. No, pomalo se događa da ljudi sve više počinju ponovno gravitirati ruralnim sredinama jer žele svoj mir. A mir je ono što mi imamo, ali pitanje je do kada. Sigurno je samo da se ljudi više neće doseljavati u Apatiju, a svi koji moći će otići. Mladi sigurno tu neće ostati. Mene srce boli dok pričam sa starijim ljudima u selu koji će starost možda morati provesti u takvom okolišu. Vjerojatno su svi očekivali da ćemo mi u selu, kao i inače, malo gunđati pa ćemo se međusobno posvađati. Vjerojatno nitko nije na ovo računao. Gradonačelnik nas je trebao u duhu transparentnosti pozvati na razgovor i jasno s nama komunicirati što će se to raditi u našem selu. To bi bilo odgovorno ponašanje prema građanima.
PL: Hoće li se taj val nezadovoljstva ljudi koji se posljednjih tjedana izljeva i na ulice, i to ne samo u Apatiji, zaustaviti ili je to postalo nešto nezaustavljivo?
– Mislim da se neće zaustaviti iako se sve sada pokušava ispolitizirati. Stvara se takva klima, no mi imamo pravo znati i pitati ono što nas zanima. Svi su sada začuđeni i pokušavaju sve te inicijative prikazati kao ljude koji nemaju nekog pametnijeg posla. No, svi mi radimo i nismo besposličari koji samo čekaju sljedeći prosvjed.
FOTO Nikola Wolf
