piše: Stjepko Gambiroža
„Traktor je nekome zapel za oko, sad ga bude kupio načelnikov sin“. „E tako, dokle ćemo mi šutjeti i trpjeti to?“. „Baš me zanima jel’ država nekom ribaru na moru oduzela brod u takvoj situaciji, moreš mislit da je, malo sutra, jer oni ne piju“. „Ni Turčini nisu raji uzimali kruh iz usta“ . „Uvijek se na malom provodila pravda i zakon pa nije to baš slučajno“. „Što je s Banožičem, jesu li i njemu oduzeli auto!?“. „Ali kako trajno uzeti nečije vlasništvo, to je legalna krađa, neka ide u zatvor pa plati kaznu i ko zna šta još nego uzmi auto“. „To nije država više nego lešinari“. Riječ je samo o nekim od komentara koji se obično pojave ispod vijesti da je nekom vozaču sud trajno oduzeo vozilo zbog učestalog činjenja prometnih prekršaja.
Dakako, treba biti pošten i naglasiti da se najveći dio ljudi ipak suzdržava od komentira, držeći se one „Bolje šutjeti pa biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. Naravno da se obično među komentarima nađe i poneki koji smatra da je takva mjera potrebna, posebno kad se uzme u obzir da se obično radi o najgorima od najgorih. Tipovima koji će valjda već sljedećeg dana nakon što izađu iz zatvora ponovno sjesti za volan neke nove krntije koju su kupili za nekoliko stotina eura iako im je vozačka dozvola odavno poništena ili nikad nisu položili vozački ispit. Posebno je dio komentatora osjetljiv na situacije kada policija predloži, a sud prihvati da se oduzme traktor nekom poljoprivredniku koji je pijan krenuo na put i čest je slučaj da uopće i nema položen vozački ispit, zbog čega je već kažnjavan.
Čisto sumnjam da bi takvoga isti ti komentatori branili da se nađe ispred njih u traktoru na cesti pa vrluda lijevo – desno i strah te uopće ga krenuti zaobilaziti jer postoji mogućnost da će te jednostavno izgurati s ceste. Posve je jasno da su ljudi nezadovoljni i ogorčeni sudskom praksom i dojmom da se kažnjavaju samo „mali“, dok veliki obično prolaze „lišo“. No, teško mi je shvatiti kako je moguće da netko brani divljaka koji je po tko zna koji puta sjeo pijan u auto ili traktor pa mu ga se oduzme i onda je on nekakva žrtva zlog sustava koji je naciljao baš njegovu kantu od auta ili traktor stariji od Manolića koji obično i nisu ni za što drugo, već za staro željezo.
Premda je pravna osnova za oduzimanje sredstava kojima su počinjeni prekršaji uvedena izmjenama Prekršajnog zakona još 2013. godine, tek šest godina kasnije uveden je poseban mehanizam za prometne recidiviste. Tek tada je država dobila vrlo konkretan alat za obračunavanje s onim „najgorim od najgorih“ prometnih recidivista. Tako je HRT nedavno objavio podatak da je policija od 2019. godine pa do kraja kolovoza ove godine privremeno oduzela više od tri tisuće automobila dok su sudovi pravomoćnim presudama trajno oduzeli 859 vozila. Ispada po tome da ni sudovi nisu tako strogi kakvi bi mogli biti jer trajno oduzmu ni svako treće vozilo koje policija predloži za oduzimanje.
I zanimljiv je taj fenomen da imamo dojam kako dio javnosti suosjeća s prometnim recidivistima tek kad država posegne za mjerom koja ih očito boli, a to je trajno oduzimanje automobila. Tada postaje nebitno što je obično riječ o višestruko kažnjavanoj osobi koja i dalje krši pravila i taj auto kao da odjednom postaje simbol malog čovjeka kojem država nešto oduzima dok njegovo ponašanje pada u drug plan. Veliku ulogu tu zasigurno ima i nepovjerenje prema institucijama, a tu je i ljudska sklonost poistovjećivanju jer valjda ne postoji vozač koji barem jednom nije napravio neki prometni prekršaj pa pomisli da bi se i sam mogao naći u sličnoj situaciji. No, nerijetko opasnost od takvog ponašanja uvidimo tek nakon što se dogodi tragedija i zaboravljamo da kada netko više puta vozi pijan, bez vozačke ili pod zabranom, takav u opasnost ne dovodi samo sebe, već i sve nas druge koji mu se nađemo na putu. Zato mi je potpuno nejasno zašto bi netko pokazao empatiju ili bio na strani onoga koji je već više puta pokazao da ne poštuje tuđe život.
