piše: Stjepko Gambiroža
Prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj imamo blizu 50 tisuća primatelja socijalne pomoći. Situacija je to u kojoj se vjerojatno nitko ne želi zateći i koja se u nekom najcrnjem scenariju može dogoditi gotovo svakome od nas i država se na taj način brine da ti nesretni ljudi barem imaju neki minimalni prihod s kojim će si kupiti najosnovnije potrepštine. Nažalost, svjedoci smo i da se nerijetko zna dogoditi da dio onih koji primaju socijalnu pomoć, već prvog dana kada je prime, taj novac zapiju i potroše na duhan. I onda čekaju sljedeći mjesec da ponove isto, a moj kolega Nikica se kada to vidi stalno žali da „takvi prcaju na njegov račun“ odnosno da država uzima novac svima nama pa ga potom dijeli. O klasičnoj državnoj diobi novca ćemo neki drugi put, no slušajući vijesti o tim stravičnim požarima po Dalmaciji, na pamet mi je palo pitanje – zašto umjesto novca država ne bi dala i neku drugu vrstu pomoći ljudima koji su se našli u problemima?
Mogli smo čuti tako da se požari po tom dalmatinskom kršu i sitnom raslinju šire kao blesavi i zbog toga što je dobar dio zemlje zapušten, neobrađen. Na prostorima gdje su nekoć bili pašnjaci izniklo je to zimzeleno raslinje pogodno za širenje vatre. Koze koje su nekoć brstile tu makiju prije ćemo vidjeti u zoološkom vrtu, nego negdje u svom prirodnom staništu, a razvojem turizma i promjenom strukture lokalnog stanovništva postupno su nestajale tradicionalna poljoprivreda, stočarstvo i svakodnevno održavanje zemljišta. Maslinici, polja i pašnjaci koji su se nekoć obrađivali i napasivali danas su na mnogim mjestima zarasli, suhozidi i granice nekadašnjih parcela više se ne održavaju, a između njih raste vegetacija kao stvorena za gorenje.
Zašto recimo kao dio socijalne pomoći država ne bi ljudima ondje podijelila koze i dala im zadatak da se brinu o njima? Naravno da bi tada trebalo povremeno i provjeriti da te koze nisu već drugog dana završile na ražnju ili pod pekom, a onima koji bi se držali pravila, tada bi se moglo na neki način izaći u susret. I ne bi to moralo biti primjenjivo samo za te krajeve koje pustoše požari, već bi recimo i na našem području mogli preslikati nešto slično. Možda umjesto koza ljudima dati poneku ovcu, svinju, kokoš, omogućiti im da si naprave vrt iako ne znam što ih sprječava i sada da si slože vrt pa barem imaju nešto osnovno za preživljavanje. Nešto slično već zapravo i postoji u nekim drugim državama, a vjerojatno najbolji primjer je Brazil, koji provodi zanimljiv program „Fomento Rural“ u kojem država siromašnim ruralnim obiteljima ne daje samo socijalnu pomoć, već novčano potiče proizvodni projekt za proizvodnju hrane. Tako ondje obitelj može dobiti potporu za kokoši i vrt, čak i za kombinirani projekt, a država prati može li se ta potpora pretvoriti u održiv izvor hrane i prihoda.
Za ovakav eksperiment Hrvatska ima nekoliko dobrih prednosti jer ne samo da imamo sustav zajamčene minimalne naknade, već i pregršt praznih i zapuštenih poljoprivrednih zemljišta, gotovo ispražnjenih sela. Zašto se dio socijalne politike ne bi pokušao pretvoriti u neku vrstu socijalne pomoći kroz proizvodnju? I umjesto da država samo isplaćuje novac za podmirivanje osnovnih životnih potreba, dio korisnika socijalne pomoći bi tako mogao dobiti priliku da kroz proizvodnju hrane, stočarstvo, zašto ne pčelarstvo i neke druge male gospodarske aktivnosti stvore svoj prihod. Taj model bi na području Dalmacije i ostatku priobalja gdje svakog ljeta nažalost bijesne požare imao i protupožarnu komponentu. Korisnik koji bi dobio nekoliko koza i zemljište na korištenje ne bi samo proizvodio mlijeko ili meso, već bi se ispašom u isto vrijeme održavale zapuštene površine. Smanjivala bi se količina niskog raslinja i gorivog materijala i na kraju bi svi nekako bili na dobitku što, jasno, ne znači da bi se požari iskorijenili jer je to nažalost ipak vjerojatno nemoguće.
