razgovarao: Stjepko Gambiroža
O problemima i izazovima s kojima se susreće umirovljenička populacija razgovarali smo s predsjednicom Hrvatske stranke umirovljenika Koprivničko–križevačke županije, Jasminom Markotom.
PL: S kojim problemima i izazovima se trenutačno najviše susreću umirovljenici kod nas? Jesu li to male mirovine, (ne)dostupne zdravstvene usluge ili nešto treće?
– S obzirom na to da se životni vijek produljuje, umirovljenika je sve više, a sve više možemo čuti mlade kako se žale da se previše govori o umirovljenicima. Problem je što naše gospodarstvo nije bilo u mogućnosti pratiti mirovine, tako da i ne čudi da su mirovine u najvećem dijelu premale. S tim razvojem svijesti promijenio se i pristup prema smještaju starijih u domove i sada je to postao problem jer oko tri tisuće ljudi u županiji traži smještaj u domovima.
PL: Tolika je lista čekanja ili zainteresiranost starije populacije za odlazak u dom? Koliko uopće postoji kapaciteta?
– Niti približno dovoljno. Većina čeka županijski dom s obzirom da je smještaj tamo subvencioniran, no zahvaljujući privatnim domovima, situacija je barem malo spašena.
PL: Je li prosječni umirovljenik uopće u mogućnosti platiti smještaj u domu?
– Da ovog trenutka i napravimo smještaj za tri tisuće umirovljenika, pitanje je koliko bi ih to uspjelo platiti. Predstavnik naše stranke u gradskom vijeću u Đurđevcu je recimo pitao hoće li si uopće ljudi moći priuštiti smještaj u novim domovima. Troškovi su porasli, postoji sufinanciranje Županije čak i za smještaj u privatne domove, no riječ je o jako simboličnoj cifri i to bi se trebalo puno pojačati. Ako čovjeku fali 200 eura do plaćanja smještaja, njemu tih 75 eura ne znači ništa.
PL: Kakva je situacija u zapadnim zemljama gdje je također prisutno starenje društva, kako se ondje bore s tom problematikom?
– Dio zemalja krenuo je drugim smjerom i idu na izvaninstitucionalno rješavanje smještaja umirovljeničke populacije. No, susreću se s problemom manjka njegovatelja. I kod nas u županiji se sada krenulo tim smjerom i sve više će se ići u smjeru angažiranja gerontodomaćica, no opet se susrećemo s problemom nedostatka radne snage. Postoji i treći smjer, a to je tzv. „co-living“ ili zajedničko stanovanje. No, pitanje je koliko je to uopće i izvedivo kod nas jer ako se i nađu investitori koji bi napravili jedno takvo naselje za umirovljenike, kako ćete nekome zabraniti da taj stan ili kuću kasnije proda nekoj mlađoj osobi kada jedan stanovnik tog naselja umre.
PL: Kod nas postoji puno kućanstava u kojima živi jedna osoba. Jedan umirovljenik ili jedna umirovljenica žive sami u kući od po 400 kvadrata.
– Ne bi bilo loše ljude usmjeravati i da pokušaju razmišljati otvorenog uma o zajedničkom stanovanju. Jer kada stariji ljudi odu u dom, oni su smješteni u sobu s nepoznatom osobom u sobu od dvadesetak kvadrata. A vi kada svoju kuću iznajmite nekome, sve je drukčije i po pitanju troškova i uvjeta života. Imamo primjer iz Slavonije, gdje su tri gospođe odlučile zajedno živjeti i sve im je automatski jeftinije. I kada gerontodomaćica dolazi, ona automatski ima tri korisnice od jednom. Svaka osoba ima svoju sobu, ima svoju privatnost, a opet nije sama. Tako nešto mogao bi biti jedan od izlaza.
PL: Vlada je ukinula penalizaciju onima koji su otišli u raniju mirovinu, to bi otprilike moglo biti pedesetak eura u prosjeku po umirovljeniku koji potpada u tu kategoriju.
– Sam izraz pedesetak eura nije u uredu i 50 eura za prosječnog umirovljenika nije mali novac. Kod tog ukidanja penalizacije vidjeli smo problem s kojim se Vlada suočava jer jedan dio populacije bio je za to, naravno oni koji su „kažnjeni“ zbog ranijeg odlaska u mirovinu. No, drugi dio, odnosno oni koji su ostvarili puni radni vijek bili su protiv ukidanja penalizacije. Ja mislim da će to uvelike pomoći ljudima.
PL: Očekujete li neko novo ozbiljnije povećanje mirovina?
– Moramo biti svjesni da u ovom momentu proračun to ne može podnijeti. Već sada trećina proračuna otpada na mirovinu i socijalu, tako da ponekad treba biti realan. Imamo puno problema i mladi i stari, a znakovit je podatak da je Koprivničko–križevačka županija po prosjeku mirovina 16. u Hrvatskoj.
PL: Koji je tome razlog?
– Male plaće! Dobila sam informaciju da dobar dio naših mladih ljudi kada idu podizati kredite, teže zadovoljavaju uvjete, nego njihovi vršnjaci u nekim drugim županijama. Svima je poznato da su plaće tu u Podravini uvijek bile male, a smatra nas se gospodarski razvijenim dijelom zemlje. Mislim da politika tu mora dići glas jer ako ćemo uvijek čekati i šutjeti, ništa se neće promijeniti. Pogledajte naša vodeća poduzeća i kakve su tamo plaće. Je li to dovoljno? Kakve su plaće kod tih stranih investitora u njihovim zemljama, a kakve su kada otvore pogone kod nas? Sada se puni proračun za nas, ali moramo stvarati uvjete i za mirovine sljedećih generacija koje će doći, a to će vam se dogoditi tako brzo da nećete ni shvatiti.
PL: Čini li Vam se kao da nestaje solidarnosti u društvu?
– Očito je da nestaje, a ne bi smjela. Solidarnost i humanost čine nas ljudima. Kada si mlad, vitalan i radno sposoban, naravno da je teško razmišljati iz pozicije starog i bolesnog čovjeka, ali sutra se i vama može preokrenuti situacija. Jedan od načina na kojima se želimo baviti problemima umirovljeničke populacije su dnevni boravci.
PL: Na koji način to funkcionira?
– Recimo imate starije roditelje ili baku i djeda, radite i nema tko o njima brinuti, a oni su još pokretni. Zato nam trebaju domovi koji će imati skrb, znači da ne budu tamo svi cijelo vrijeme, već recimo preko dana. Imamo nešto dnevnih boravaka u županiji, a jedan dio ljudi koji ne mogu biti sami ipak bi tako bili zbrinuti. Gradovi to mogu napraviti, općine mogu, sigurno imaju prostore u kojima bi se nešto takvo moglo odvijati. Pitali smo i medicinske sestre koje su u mirovini, one bi volontirale tamo, izmjerile tlak, provjerile je li određena osoba popila lijekove u tih osam sati.
PL: Posljednjih godina umirovljenicima je zakonski dozvoljen rad na pola radnog vremena. Kakvi su primjeri i kakve poslove uopće može raditi osoba od 70 ili 75 godina?
– Naravno da baš ne može raditi teške fizičke poslove u onom obimu u kojem je radila kad je bila mlađa. No, i građevinarstvo se promijenilo i nije to više nošenje žbuke u kantama. Recimo u Japanu je normalno da ljudi i s 80 godina rade ako žele. Veliki problem je ovdje i u svijesti, ovdje nije razvijena svijest za zapošljavanje umirovljenika. Evo, 583 umirovljenika, mislim na našu županiju sa 31. prosincem prošle godine, radi nešto uz mirovinu. To će se uvelike promijeniti uskoro i to zahvaljujući inicijativi Hrvatske stranke umirovljenika.
PL: Na koji način?
– Dugo smo inzistirali da se dopusti da umirovljenici mogu raditi puno radno vrijeme i da dobiju pola mirovine, da im se to ne penalizira, ne oduzima. Otkako je ta mjera stupila na snagu od početka ove godine, velika je razlika u broju umirovljenika koji rade. Znamo da nema liječnika i umirovljenici tu imaju jako značajnu ulogu. I u tim godinama mogu se raditi intelektualni, administrativni ili čuvarski posao.
PL: Mislite li da je pogrešno što se kod nas ljude po sili zakona „tjera“ u mirovinu kada navrše određene godine?
– Država bi tu trebala dodatno stimulirati rad umirovljenika jer sada se na isti način oporezuje rad umirovljenika kao što se oporezuje rad svakog drugog. Ako želimo stimulirati poslodavce da zaposle umirovljenika, tada mu moramo dati i neke povlastice. Tako bi se dijelom i riješila situacija oko zapošljavanja velikog broja stranih radnika i umirovljenici bi barem dio tih poslova sigurno mogli preuzeti. Naravno, teško je zamisliti umirovljenika kako na biciklu dostavlja hranu, ali sigurno postoje poslovi koje bi mogli raditi. Mi smo odgajani u sustavu koji je imao drukčiji odnos prema radu i kod starijih ljudi još uvijek postoji odgovornost prema poslu.
PL: Za pretpostaviti je kako je za svakog jedan od najvećih šokova tranzicija iz zaposlene osobe u umirovljenika. Je li to šok kada odjednom na računu vidiš puno manji prihod od dosadašnjeg i može li se čovjek na to nekako pripremiti?
– Taj se šok ne može ni opisati, bez obzira na to koliko se pripremate. I ja sam se pripremala na to, sigurno se i većina ljudi priprema, no to je stvarno velik šok i mislim da bi se u tom dijelu trebale organizirati neke psihosocijalne pomoći preko udruga umirovljenika. Zato i trebamo više takvih udruga gdje bi se u dnevnim boravcima i prije odlaska u mirovinu mogli informirati i čuti iskustva ljudi koji će vam reći da su preživjeli to i na koji način. Iz pozicije radnog čovjeka teško je zamisliti kako uopće izgleda život umirovljenika, no brzo shvatiš da se stvari mijenjaju. Smanjuju se i troškovi, način života postaje drukčiji. No, ti prvi momenti su strašni. Postoje ljudi koji se od tog šoka povuku u sebe.
PL: Bliži se Uskrs, vidimo da gradovi i općine pribjegavaju pomoći koje se kolokvijalno nazivaju uskrsnice. Vidimo da je to cenzus od 350, 400, negdje 500 eura, kako uopće preživjeti s mirovinom od 300 ili 400 eura?
– Mislim da je najteže s ljudima s takvim mirovinama u gradovima. Umirovljenici si na selu mogu složiti vrt, suživot je drukčiji i jednostavno troškovi života nisu tako visoki. Sva sreća pa imamo Crveni križ i Caritas, pučke kuhinje i zahvaljujući njima nitko kod nas nije beskućnik u našoj županiji, a mislim da je pozitivno što se ljudima isplaćuju uskrsnice.
PL: Kakav je uopće dojam i percepcija opće populacije prema starijem stanovništvu i umirovljenicima, osjećaju li stariji ljudi diskriminaciju? Mlađi ljudi možda još uvijek ne žele razmišljati o tome da ih sve to čeka.
– To je možda i najveći problem, a imamo osjećaj da je ta diskriminacija u društvu sve jača. Najveću diskriminaciju možda vidimo na blagajnama u trgovačkim centrima. Znamo da se mladima žuri, no morate shvatiti da stariji čovjek ne može istom brzinom svladati ono što i vi. Čujemo i ružne komentare i protiv toga treba krenuti od vlastite kuće i trebalo bi odgajati djecu u vrtićima i školama da možda malo više pažnje tome posvete. No, pozvala bih i svoje umirovljenike da ne budemo mi takvi prema mladima, nemojmo se stalno ljutiti na njih jer nam ovo ili ono ne odgovara. Život ide naprijed, način života se mijenja, sada nam smetaju ovi romobili, ali nije način da jedni druge psujemo ili da vičemo. Treba samo strpljenja.
FOTO Antun Bobonj
