piše: Stjepko Gambiroža
Sudbina nas koji radimo u medijima i pišemo za internetske portale je zapravo tragična. Zamislite svu tu količinu tekstova koje smo napisali i koji su za dan ili dva, možda već i za nekoliko sati postali potpuno bezvrijedni i nitko ih se i ne sjeća. Kada ti tekstovi objavljeni na portalu budu izgurani s naslovnih stranica, praktički više i ne postoje, a tek minimalno bolju sudbinu imaju oni tekstovi objavljeni u novinama. Ti tekstovi objavljeni na novinskom papiru ipak kasnije nekom mogu poslužiti kod pranja prozora, za čišćenje roštilja, u slučaju one najgore, nepredviđene nužde i za brisanje analnog otvora ako ničeg drugog nema u blizini.
Istina, postoji i veliki broj knjiga koje se danas objavljuju, a i nisu za puno više od onoga iz posljednje rečenice prethodnog odlomka. Prema dostupnim podacima, godišnje se u Hrvatskoj tiska između četiri i šest tisuća novih knjižnih naslova. Sasvim sigurno ogromna većina tih naslova nikad neće postati književni klasici ili ući u lektire, a danas više zapravo i nije tako skupo objaviti knjigu u vlastitom aranžmanu. Tužna je realnost da se u Hrvatskoj danas jako malo čitaju i oni naslovi koji imaju neku vrijednost, a kamoli sve te silne knjige koje se objavljuju valjda samo da bi bile objavljene i da se netko može pohvaliti da je nešto objavio. Čak sam i ja ponekad razmišljao o tome da napišem neku knjigu, ali kada bih uzeo u ruke Marqueza, Houellebecqa, Krležu, Dostojevskog, Vargasa Llosu ili nekog šestog dragog mi pisca, jednostavno sam shvatio da to nema smisla jer nešto takvo nikad ni izbliza neću doseći. Svijet je ionako prenatrpan mediokritetima koje nitko ne čita, a još jedna takva knjiga vjerojatno nikom ne bi bila potrebna.
Ako netko ima tisuću ili dvije eura viška ili je dobar s nekim u gradu, općini ili županiji pa će „užicati“ koju stotinu eura za sufinanciranje objave knjige, danas može objaviti doslovno bilo što. Nije tu uglavnom potreban ni neki urednik koji će reći, „Gle stari, to što si napisao nema nikakvog smisla, drži se ti i dalje bolje lopate“ ili „Ideja ti je dobra, ali daj malo to još dotjeraj, razradi i preradi pa ćemo vidjeti“. Čovjek ima dojam da se praktički sve što nekome danas padne na pamet automatski i objavljuje, bez nekih kriterija pa smo zato i zapljusnuti cijelim morem monografija, biografija, brošura, publikacija, slikovnica, romana za djecu, ovoga i onoga. Naravno da je nemoguće pa i neprirodno i pogrešno nekome zabraniti da nešto piše, no ipak bi trebali postojati neki kriteriji što će i zašto na kraju biti objavljeno. Na kraju krajeva, koliko djece danas trenira nogomet iako je jasno da svi oni nikad neće igrati za Barcelonu pa ni Dinamo jer ipak postoje neki kriteriji i netko tko će procijeniti tko je kakav kapacitet iako je, jasno, poželjno da se djeca bave sportom i treniraju. No, moraju biti svjesni da će tek rijetki od njih postati profesionalci.
Još je apsurdnija situacija danas s muzikom pa imamo primjere da imamo izvođače koji pune dvorane, a praktički nemaju niti jednu svoju pjesmu, već isključivo izvode obrade nečega što je netko kreativniji prije njih stvorio. Štoviše, imamo danas i bezbrojne showove koji potiču sve te silne ljude da izvode tuđe pjesme i onda se divimo kako netko izvodi pjesmu koju smo već stotinu puta čuli. Imam dojam da te današnje društvene mreže još više potiču to mediokritetstvo ili prosječnost pa gotovo svatko misli da je po nečemu poseban, genijalan ili fantastičan. I što je najstrašnije, u tome ih se potiče ili im se podilazi bez uporišta u realnosti.
Čak i ti izrazi „genijalno“ i „fantastično“ koriste se danas u takvoj mjeri da su jednostavno izgubili svaki smisao, a smisao riječi „izvrstan“ posebno je obezvrijeđen u školskom sustavu jer danas praktički svaki drugi učenik prolazi s odličnim ili izvrsnim uspjehom. Ako je praktički polovica stanovništva izvrsna, to znači da su se kriteriji potpuno srozali, jer u samoj svojoj srži izraz „izvrstan“ označava onoga tko je najbolji od najboljih. Sama logika nalaže da izvrsnost ne može biti masovna kategorija, bez da se izgubi značenje riječi pa tada i ne čudi da svakakve mediokritete i „prosječnjake“ danas na svim razinama ističemo kao izvrsne iako ni po čemu to ne zaslužuju.
FOTO ilustracija
