piše: Stjepko Gambiroža
Već je postalo pomalo neukusno slušati premijera Plenkovića dok se hvali kako zahvaljujući njemu i uspjesima njegove Vlade građani Hrvatske žive bolje nego što su ikada živjeli. Dok se ponovno ruše rekordi po visini inflacije na što se gura glava u pijesak ili optužuje statističare da je pogrešno računaju i time valjda intencijski opstruiraju sve uspjehe Vlade predvođene HDZ-om, svjedočimo da cijene svega nezaustavljivo rastu. No, koliko god bilo neugodno slušati nekoga tko tako oholo hvali samog sebe, mnogo toga ukazuje na to da ljudi danas, barem na zapadu u koji računam i Hrvatsku, žive bolje i kvalitetnije, nego što su ikada živjeli, neovisno o Plenkoviću.
Hranimo se bolje od naših predaka, živimo u boljim uvjetima, na kraju krajeva živimo i duže, no brojni današnji mislioci smatraju da nas to ne čini nužno sretnijima. Tako izraelski povjesničar i pisac Yuval Noah Harari smatra da danas živimo materijalno bolje, no pita se koliko smo zbog toga stvarno sretniji ili ispunjeniji. Nitko ne može poreći činjenicu da su danas na zapadu zdravlje ljudi, prehrana pa i sigurnost daleko bolji, nego u prošlosti, no tvrdi Harari da nema jasnih dokaza da su moderni ljudi sretniji od, recimo, srednjovjekovnih seljaka. I to zbog toga što se ljudi brzo prilagođavaju boljim uvjetima i stalno podižu očekivanja, a premda u suvremenom svijetu možda imamo do sada neviđenu kontrolu nad prirodom, to ne rješava temeljno pitanje smisla i zadovoljstva.
Za razliku od Hararija, tu je kanadski psiholog i pisac Steven Pinker čija je teza da su razum, znanost i institucije prosvjetiteljstva doveli do kontinuiranog poboljšanja ljudskog stanja i da će nam u budućnosti biti sve bolje i bolje. Po Pinkeru je svijet danas nesumnjivo bolje mjesto za život nego ikad, uz pad nasilja, duži život, manje siromaštva, više prava i sloboda. No, ako je stvarno tako, zašto se konstantno osjećamo nezadovoljno i zašto nekako s nostalgijom znamo gledati na prošla razdoblja i misliti da nam je nekoć bilo bolje? Tu na scenu stupa škotski ekonomist i nobelovac Angus Deaton koji se možda slaže s Pinkerom da je dugoročno gledano čovječanstvo napravilo ogroman iskorak iz siromaštva, bolesti i rane smrti. No, on uvodi pojam koji naziva asimetriju napretka i po toj se teoriji napredak ne širi ravnomjerno pa neke zemlje i skupine profitiraju puno više od drugih.
I pri tome nejednakost nije slučajnost, već potpuno sastavni dio procesa napretka pa zbog toga postoje ogromne razlike unutar bogatih društava kao što je recimo američko. Tako i ondje imamo stagnaciju određenih slojeva pa i pad očekivanog životnog vijeka unutar nekih skupina ljudi iz čega bi se dalo zaključiti da svega zaista imamo više, no problematičan je način na koji se to bogatstvo distribuira. Za kraj, imamo i engleskog političkog filozofa Johna Graya, koji je skeptičan prema ideji da povijest ide prema boljem i da čovjek konstantno napreduje. Ni on ne spori da je znanstveni i tehnološki napredak stvaran i opipljiv, no pitanje je prenosi li se taj napredak i na ljudsku prirodu.
Možda imamo bolje lijekove, no ne postajemo zbog toga moralno bolji. Iako imamo naprednu tehnologiju, i dalje vodimo ratove. To što imamo više znanja, ne znači da nužno imamo više mudrosti. Zbog svega toga Gray smatra iluzornom ideju da će znanje dovesti do boljeg svijeta, a razdoblja stabilnosti i napretka stalno su se kroz povijest izmjenjivali s krizama i nazadovanjem. I to zato što su ljudi po prirodi skloni sukobima i nasilju, a današnje institucije mogu tek privremeno ublažiti te tendencije, no nikad one neće zauvijek nestati i nikad zbog toga nećemo živjeti u trajnom miru i blagostanju.
Ako i zanemarimo pesimiste poput Graya, nepobitno je da je očekivani životni vijek danas bitno veći nego prije samo jedno, pogotovo dva stoljeća. Smrtnost djece je naglo pala, obrazovanje i pismenost su dostupniji nego ikad, a nikad nije bilo manje gladnih ljudi. No, zašto onda dolazi do toga da se ljudi sve više osjećaju nesigurno, nezadovoljno, neispunjeno, depresivno, tjeskobno i izolirano, i to baš u onim najrazvijenijim društvima svijeta? To je pitanje na koje, barem za sada, nemamo konkretan odgovor.
FOTO ilustracija
