piše: Stjepko Gambiroža
Hrvatska je postala tako skupa zemlja da i migranti iz Afganistana koji se uspiju nekako prošvercati unutra nakon tjedan dana odu nazad za Bosnu jer jednostavno ne mogu to izdržati. Ova rečenica možda zvuči kao početak nekog lošeg i neukusnog vica, neke glupe pošalice koju ćete čuti za šankom u svojoj omiljenoj birtiji od onog glasnog tipa koji za sebe misli da je jako duhovit, a zapravo je tupaviji od one najtuplje turpije. Ipak, događaj iz prve rečenice zaista se nedavno zbio, o čemu svjedoči i nepravomoćna presuda čiji sadržaj smo prije nekoliko dana mogli čitati u medijima.
Muškarci po imenu Ikram, Jamal, Samer i Baser ilegalno su ušli u Hrvatsku, no nakon što su neko vrijeme proveli u Zagrebu i Rijeci, odlučili su se vratiti u migrantski kamp u Bihaću jer im je život u Hrvatskoj jednostavno bio neizdrživ. Sve što su godinama ljudi šparali u svojoj zemlji kako bi platili krijumčare da ih odvedu u Europu, ovi su Afganistanci očito „spržili“ u Hrvatskoj u samo nekoliko dana. I u nedostatku opcija vratili se s druge strane granice. Mi koji imamo tu sreću ili nesreću, ovisi kako se gleda, da cijeli život provodimo u Hrvatskoj, itekako dobro možemo razumjeti Ikrama, Jamala, Samera i Basera.
Možda bismo i mi najradije pobjegli negdje gdje i dalje pivo koje smo nekoć u dućanu mogli kupiti za tri kune, sada kada smo ipak nešto stariji i ozbiljniji, plaćamo tri eura u kafiću. Nekoć se čovjek, da me prostite, sasvim kvalitetno mogao napiti za deset kuna, a danas taj pothvat koji baš i nije na ponos i diku, košta barem pet puta više. Sjećam se dobrih, starih tinejdžerskih dana kada nam je za subotnji izlazak u grad bilo dovoljno po trideset kuna pa da se cijelo društvo kući vrati fino namazano na užas svojih roditelja, a danas za kvalitetan izlazak skoro pa treba podići gotovinski kredit. Sve je danas skupo u vražju mater, tako da nije za zamjeriti društvancima koja se skupljaju pred dućanima i tamo „udaraju“ po pivu. Više je danas sela u kojima nema birtija od onih u kojima ih ima pa i nije za zamjeriti općinstvu što se okuplja pred lokalnom trgovinom, često na užas prodavačica kojima su ti gosti postali skoro pa kućni ljubimci. Bojkot trgovina i dalje traje, a baš me zanima je li mu se i na koji način priključila ekipa koja voli popiti pivo pred trgovinom? Pogotovo nakon što smo utvrdili da za mnoge to nije izbor, već nužda, posebno ako kod kuće imaju nekakve oštrokondže koje ih gnjave kada stignu s društvom.
Ne tako davno od prijatelja i poznanika gastarbajtera slušali smo priče kako u tim Njemačkama i Švedskama nema kao kod nas. Da se društvo okupi u omiljenoj birtiji pa krene „rundanje“ kao da nema sutra. Smijali smo se mukama i patnji tih nesretnika u pečalbi osuđenim na druženja u montažnim kućicama, natrpanim sobama i stanovima uz limenke iz dućana. No, kako to obično biva, taj smijeh i zafrkancija prisjeli su nam gotovo i prije nego što smo to uspjeli spoznati jer ako se ovako nastavi, svi bismo mogli biti osuđeni na ispijanje piva pred dućanom.
