Dina Perković i Martina Vadlja prije šest se godina nisu ni poznavale, a onda ih je sudbina spojila i zajedno su, neočekivano i neplanirano, pokrenule lavinu dobrih djela po Podravini i Prigorju. Njih dvije, Dina koja je IT stručnjakinja i Martina kao dugogodišnja iskusna voditeljica na RKC-u, godinama koordiniraju i održavaju Facebook grupu Nada svake mame. Zajednica je prepoznala njihov rad, a netko njima još uvijek nepoznat, prijavio ih za ovogodišnju nagradu Ponos Hrvatske te su istu osvojile. Nagrada je to koja se dodjeljuje već 19 godina, a nagrađeno je više od 350 heroja. Grupa koju vode, „Nada svake mame“, danas okuplja 2600 članova, u velikoj većini žena, onih koje trebaju pomoć i onih koje su uvijek spremne pomoći. Ove dvije humanitarke otkrile su nam da je Dina bila ta kod koje se rodila ideja o pokretanju grupe za pomoć. Kao studentica je upoznala trudnu kolegicu koja u tom momentu nije imala podršku ni obitelji ni dečka.
– Bilo mi ju je žao i počela sam razmišljati što mogu učiniti za nju i dijete. U jednoj grupi koja je već postojala objasnila sam kakva je situacija. Uslijedila je gomila pozitivnih komentara, javilo se puno ljudi i ubrzo sam nabavila kolica, kinderbet, madrac, odjeću… tu sam shvatila da kod nas u Koprivnici i okolici ne postoji grupa koja bi pomagala takvoj ranjivoj skupini pa sam ju otvorila i igrom slučaja povezala se s Martinom – objašnjava Dina. Kod Martine se želja za pomaganjem i doniranjem probudila davno, dok je kao djevojka imala puno plišanih igračaka. Kad je uvidjela da ih više nema kamo spremati, donirala bi ih bolnici, vrtićima i kome god su trebale. Nakon što je sama postala majka, shvatila je da u okruženju ima jako puno djece kojima fali najosnovnije za život.
– Nit vodilja bila mi je da si svatko može priuštiti osnovno poput hrane i odjeće, a igračke baš i ne. Tu sam uočila Dinu i zaključila da bi ju bilo dobro upoznati. Naša prva akcija bila je na igralištu kod šparne hiže u Koprivnici. Pozvale smo ljude da donesu paketić igračaka. Odaziv je bio strašno velik, a na kraju se ispostavilo da za igračkama ne postoji tako velika potreba koliko za hranom – govori Martina. Krug ljudi koji su trebali pomoć svakim je danom bivao sve veći, a usporedno s tim širio se i krug onih koji su bili spremni pomagati. U početku su njih dvije sakupljale stvari i prevozile ih do korisnika, a kako se grupa proširila, tako su se i stvari posložile, pa je danas na njima uglavnom koordinacija.
– Pravilo kojeg se držimo od samog početka je da ne uzimamo novac. Ako imamo osobu koja želi pomoći financijski, onda ih odvedemo na adresu korisnika, da novac ne ide preko nas – govore njih dvije te naglašavaju da su s godinama uspostavile i odličnu suradnju s koprivničkim Centrom za socijalni rad, ali i župom Blaženog Alojzija Stepinca, čiji Caritas im je velika pomoć i uskače u brojnim prilikama. Za kraj svima poručuju da se dobro osvrnu oko sebe i ne ignoriraju ako netko treba pomoć. – Same smo se uvjerile da potrebitih ima svugdje. Do osoba koje stvarno trebaju pomoć često je teško doći jer nisu na društvenim mrežama, no uvijek netko zna za njih. Slobodno nam se jave. A mi smo sretne i zadovoljne jer još uvijek ima puno više onih koji su spremni pomoći nego onih koji trebaju pomoć – zaključile su Dina i Martina.
