piše: Željko Krušelj
Tijekom obavljanja dužnosti načelnika u SUP-u za izvršenje kaznenih sankcija, dakle šefa svih hrvatskih zatvora i kazneno-popravnih domova, Manolić je shvatio da prolaze vremena revolucionarnog voluntarizma, gdje su zasluge bile ispred stručnosti, i da mu je za daljnju karijeru potrebno visoko obrazovanje. Spreman za nova iskušenja, 1956. je kao izvanredni student upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Završio ga je u roku pa je sa svojih 45 godina od postolara izrastao u diplomiranog pravnika. S vremenom se iskazao i kao jedan od najsposobnijih hrvatskih pravnika, ponajprije u domeni političkog sustava. Godina 1960. značila je novi zaokret u njegovoj karijeri. Manolić odlazi sa svoje „tamničarske“ dužnosti, kako su to neki zlobno komentirali, i postaje načelnik SUP-a grada Zagreba, najvažnije hrvatske policijske uprave. U tome mu je pomogla i politička referenca, budući da je u više navrata bio i član Gradskog komiteta SKH, a nije bila nevažna ni činjenica da je u ratnom razdoblju stekao čin potpukovnika JNA. Ne treba ni naglašavati da je na njegovom imenovanju opet inzistirao Krajačić, kako bi spriječio da tu dužnost preuzme neki provincijalni kadar sklon dogmatskim viđenjima političke zbilje. U tom je razdoblju ključni problem bio bijeg hrvatskih građana preko granice, jer je nezaposlenost bila velika pa su mnogi svoju egzistenciju tražili u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama. Uvidjevši da je tu presudna bila socijalna motivacija, Manolić se na Gradskom komitetu založio za davanje putovnica svim ekonomskim migrantima, kako nakon bijega ne bi preuzimali tuđa državljanstva. Oko toga je bilo poprilično političkog sukobljavanja, jer su pojedini partijski dužnosnici smatrali da ti građani ne smiju biti „nagrađeni“ za napuštanje zemlje, iako nisu imali temeljne uvjete za normalan život. Naposljetku je pobijedila Manolićeva linija pa se započelo s masovnim izdavanjem putovnica, pogotovo na zagrebačkom području, zbog čega je narednih godina i osobno optuživan za pravi „egzodus“ hrvatskih građana. Bilo je to razdoblje kad je svaka politička odluka rezultirala dvojbenim rezultatima, jer se režimska retorika o „boljem sutra“ nije poklapala sa surovom društvenom realnošću. Manolić je 1965. prvi puta biran za zastupnika Sabora SRH. Četiri godine kasnije, ali u promijenjenim društvenim okolnostima, bit će biran i na svoj drugi mandat. Vodio je saborske odbore za organizacijsko-politička i zakonodavno-pravna pitanja. To je značilo da se počeo intenzivno baviti reformom političke i administrativne podjele Hrvatske, u konkretnom slučaju ukidanja kotara i prenošenju ovlasti na općine, koje su tada činili gradovi sa svojom ruralnom okolicom.
Kontroverzna epizoda
Sudjelovao je, kako naglašava u svojim sjećanjima, u brojnim raspravama o reformi cjelokupnog zakonodavstva SRH i SFRJ. U tim su se političkim sukobljavanjima iskristalizirale dvije koncepcije: centralističko-unitaristička i republičko-nacionalna. Manolić je snažno inzistirao na potonjoj, zbog čega je zarana bio obilježen kao latentni hrvatski nacionalist, ali je uvijek pazio da u javnim istupima ne radikalizira svoje stavove. Na kraju je ta bitka između saveznog i republičkih središta, zahvaljujući i činjenici da je 1966. Aleksandar Ranković, unitaristički pretendent na Titovu predsjedničku dužnost, uklonjen iz političkog života, završila pobjedom federalista. Zato su 1969. usvojeni amandmani na Ustav SFRJ, koji su bili temelji i polukonfederalnog Ustava iz 1974. godine. Posljedica Rankovićeva pada bila je nagla demokratizacija društva i dugo zatomljeno buđenje hrvatskih nacionalnih osjećaja, čije je dotadašnje iskazivanje bilo praćeno represivnim mjerama. Slijedila je još jedna Manolićeva kontroverzna epizoda, oko koje su se godinama vodile polemike između sudionika tih zbivanja. U ožujku 1967. objavljena je, naime, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, najveći udar na dugogodišnje pokušaje jezične unitarizacije Hrvatske. Kako je to izazvalo i pravu uzbunu u državnom vrhu, u hrvatskom je vodstvu došlo je i do unutarnjih podjela. Pritisnuti s više strana, partijski su se dužnosnici distancirali od autora Deklaracije, konkretno niza vodećih hrvatskih intelektualaca te znanstvenih i kulturnih ustanova, naglašavajući da pojedini stavovi izazivaju nova politička sukobljavanja. Unatoč tome što su sumnjičeni kao nacionalisti, Manolić i njegovi istomišljenici u Saboru, primjerice Stipe Mesić, Pero Kriste i Božo Novak, u svojim su istupima, suprotno očekivanjima, također stali na partijsku stranu i osudili Deklaraciju. Zašto se to dogodilo, kad je riječ o kasnijim sudionicima Hrvatskog proljeća i tvorcima osamostaljene Hrvatske? Manolić tvrdi da je razlog te prividne nelogičnosti u spoznajama do kojih je prije objave teksta došao svojim obavještajnim kanalima. Kad se, naime, u kuloarima pročulo da se priprema odgovor na sve sustavniju srbizaciju hrvatskog jezika, Služba državne sigurnosti (preimenovana Udba) svoje je doušnike ubacila među autore buduće Deklaracije. Štoviše, dala im je zadatak da u što većoj mjeri radikaliziraju stavove. Koliko je među potpisnicima bio širok znanstveni i kulturni raspon, dovoljno govori i podatak da je među potpisnicima bio i najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža, a među žrtvama političkog progona našao se i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. S druge strane, navodno je Vladimir Bakarić, najutjecajniji hrvatski političar, punih mjesec dana prije objavljivanja imao tekst Deklaracije, što je Manoliću u to vrijeme potvrdio šef njegova kabineta Mile Odrljan. Bilo je, stoga, jasno da se na tom dokumentu zapravo testiralo političko raspoloženje hrvatske javnosti. Manolić je, kako se kasnije branio, znao da je cilj SDS-ovog djelovanja nakon objave Deklaracije stvaranje pogromaške političke atmosfere koja će dovesti do brojnih smjena i sprečavanje daljnje demokratizacije društva, pogotovo u kulturnoj i medijskoj domeni. To bi i u postrankovićevskom razdoblju išlo u korist unitarističkih koncepata, iza kojih su stajali velikosrpski ideolozi. Zato je ograđivanje od Deklaracije iz saborskih klupa, iako je to u široj javnosti bio nepopularan čin, značilo da novo reformističko hrvatsko partijsko vodstvo ipak drži sve konce u svojim rukama. Takvi su se pragmatični stavovi pokazali korisnima, jer je unitarizacija, čak i nakon slamanja Hrvatskog proljeća, u osnovi bila zaustavljena, makar je borba za status i normiranje hrvatskog književnog jezika trajala sve do raspada federacije.
Predproljećarsko razdoblje
Manolić je u tom predproljećarskom razdoblju svojim držanjem pokazao da je političko samoodržanje važnije od moralnih principa. No, mnogi su mu to zamjerili, iako su se na isti način ponijeli gotovo svi koji su tri-četiri godine kasnije, poput Mike Tripala ili Pere Pirkera, predvodili Hrvatsko proljeće. Indikativno je, međutim, da je Manolić o Deklaraciji razgovarao s Tuđmanom početkom 1990-ih godina, kad su imali na uvid i dokumentaciju SDS-a. Tuđman mu tada nije zamjerio što je 1967. napao Deklaraciju, jer se napokon vidjelo tko je sve među autorima i potpisnicima bio SDS-ov doušnik. Neki su se od njih ubacili i među osnivače HDZ-a. Koliko god se trudio biti „na liniji“, Manolić se ipak već 1969. našao u režimskoj nemilosti. Suprotno očekivanjima, iskoristio je formalnu mogućnost da kao obični građanin izađe na izbore za svoj drugi saborski mandat. U zagrebačkoj je Dubravi tada kao protukandidata pobijedio predstavnika Socijalističkog saveza. A to se nije praštalo. Samo se čekao trenutak za političku eliminaciju. Ključni je trenutak bio u rujnu 1970., kad su na dnevni red opet došli odnosi između saveznog i republičkog zakonodavstva, gdje se opet prelamalo pitanje daljnje decentralizacije ili ponovne unitarizacije jugoslavenske federacije. Manolić se kao izvjestitelj saborske radne skupine zalagao za decentralizaciju u svim domenama, samim time i potpuno zaokruženo republičko zakonodavstvo, umjesto da bude tek „privjesak saveznom zakonodavstvu“. Njegovo je viđenje u nemaloj mjeri iskakalo od onoga što je CK SKH, u kojem se reformska linija stalno sukobljavala s onom dogmatskom, zbog snažnih otpora u Srbiji i u saveznom vrhu smatrao oportunim i održivim. Na spomenutoj je radnoj grupi ipak pobijedila Manolićeva koncepcija pa je dobio zadatak da cjelovit materijal pripremi za planiranu sjednicu komisije za pravna pitanja CK SKH, koja bi i formalno definirala hrvatske stavove. Najavljena sjednica nikad nije održana. Iza zatvorenih je vrata odlučeno da se Manolićeva koncepcija o podređenosti saveznog zakonodavstva onom republičkog žurno odbaci. Ubrzo je formirana i posebna komisija koja je o njegovim „neprihvatljivim stavovima“ napisala opsežno izvješće. Tu je zaključeno da je „branio nacionalističke poglede na razvoj Jugoslavije“. Kako je u radnoj grupi za izradu spornog materijala bilo više istaknutih pravnika, oni su, poput Leona Gerškovića, naglo promijenili svoje stavove i prihvatili tezu kako zakonodavstvo treba graditi odozgo, „od federacije prema republikama“. Tako da je odbačena ubrzana decentralizacija, ponajprije ona financijska, o kojoj je ponajviše ovisio hrvatski suverenitet. Manolić je svoje teze branio u listu Vjesnik, a urednik Zdravko Židovec, koji je to objavio, smijenjen je s dužnosti i izbačen s pola. Manolić je nakon tog ekscesa dobio denuncirajuću nacionalističku etiketu i postao komunistički disident.
(nastavak u idućem broju…)
