Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Doselili u Podravinu: Patimo za svojim domom u Ukrajini, ali ovdje ne želimo biti teret

Na području grada Ludbrega i prigradskih naselja svoj je privremeni dom dosad pronašlo 39 raseljenih osoba iz sukobom zahvaćene Ukrajine. Dio njih smješten je i u stambenih objektima na području Vinograda Ludbreških.  Jedna od njih je i 24-godišnja Kateryna iz Kijeva. U svojoj je domovini diplomirala novinarstvo, ali kako nije mogla dobiti posao u struci, radila je kao organizatorica događanja u jednom tamošnjem hotelu.

Ova je tema objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…

– Iz Kijeva do ukrajinsko-poljske granice išla sam dijelom vlakom, dijelom autobusom. Po dolasku u Poljsku dobili smo hranu i druge osnovne stvari, pa smo potom nastavili za Njemačku iz koje smo nakon dva dana boravka doputovali u Hrvatsku, u Zagreb. Rekli su nam da u Ludbregu možemo dobiti trajniji smještaj i evo me tu. Svi su jako dobri i ljubazni prema nama, stvarno nemam riječi. Želja mi je čim prije pronaći posao, već sam razgovarala s jednim potencijalnim poslodavcem i ako bude sreće, zaposlit ću se tu u jednom restoranu. Roditelji su mi ostali u Ukrajini, jer majka nije htjela ostaviti oca samog, a on, kao niti drugi muškarci, ne smije napustiti zemlju – priča nam.

Zajedno s njom isti je put od glavnog grada Ukrajine do Vinograda Ludbreških prošla i Yulia, koja je prije rata bila direktorica jedne tvornice slatkiša. Proizvodnja je obustavljena, kaže, čim su počeli ruski napadi na taj grad.

– Stvarno smo vjerovali da do rata neće doći, da se nešto takvo više ne može dogoditi u Europi, ali evo…Meni je ovo zapravo već drugi rat i drugo napuštanje svog doma. Rodom sam iz istočne Ukrajine iz Donjecke regije gdje je 2014. također došlo do oružanog sukoba između Rusije i Ukrajine. Tada sam izbjegla u Kijev i evo, sada nakon sedam godina, taman kad se život nekako posložio, sve se ponovilo, samo što sam u ovom slučaju morala napustiti i svoju državu. U Kijevu mi je ostala kći koja je trebala u lipnju imati vjenčanje, ali nije željela otići, ostala je sa zaručnikom. Nadam se da će preživjeti. Zahvaljujem svima ovdje koji se brinu o nama, imamo hrane, krov nad glavom i na sigurnom smo, a to puno znači. Želja mi je otići na vaše more i raditi nešto u turizmu, a dugoročno, vjerujte, uopće ne razmišljam što i kako dalje, jednostavno vjerujem i nadam se da će rat prestati i da ću se čim prije vratiti u Ukrajinu i tamo nastaviti sa životom – ističe Yulia.

Svetlana je u Hrvatsku došla s kćeri od osam i sinom od 17 godina. Živjeli su u gradu Nikolajevu i bila je zaposlena kao ekonomistica u tamošnjoj termoelektrani. Iako su školski praznici, njezina, kao i djeca svih drugih prognanika iz Ukrajine, odlaze u školu na ubrzani tečaj hrvatskog jezika.

– Nadam se da će ga naučiti dovoljno dobro da mogu pratiti nastavu i razumjeti što nastavnici govore. S vašim se ljudima uglavnom sporazumijevamo pomoću google translatora, a dobili smo i priručnik s osnovnim izrazima i riječima na hrvatskom, tako da i mi stariji polako učimo. I ja tražim posao, moramo koliko-toliko nastaviti normalnim životom, znači djeca u školu, ja na posao, nema druge – priča Svetlana.

U Vinogradima Ludbreškim smještene su i sestre, Maryna i Olesia s djecom Oleksijem, Anastazijom i Veronikom. U Hrvatsku su došli iz Odese, grada na jugozapadu Ukrajine, na obali Crnog mora. Nisu imali srca ostaviti niti svog kućnog ljubimca psa Molyja, pa je i on s njima prošao dug put do Hrvatske. Maryna je dizajnerica interijera i od posla ne odustaje niti ovdje. Samozatajno kaže da na jedan svoj način želi zahvaliti ludbreškom Gradskom društvu Crvenog križa koji je uz njih od samog dolaska. Ravnateljica Crvenog križa Ludbrega Mirjana Jerbić otkriva kako ova vrijedna žena želi bez ikakvih ulaganja urediti unutrašnjost njihovih radnih prostorija kako bi bile ljepše i funkcionalnije te da je već nekoliko dana nakon dolaska uzela ‘mjere’ svih prostorija.

– Namjerava obnoviti sav namještaj koji imamo kako bi izgledao kao nov i  moderan, pa da nam na taj način ostane uspomena na nju kada se vrati u domovinu. Evo, svi su nacrti gotovi, mi smo naravno oduševljeni, jer možemo samo pretpostaviti koliko bi nam novca inače trebalo za takvu kompletnu  rekonstrukciju prostora – ističe ravnateljica Jerbić te nam pokazuje jedan već obnovljeni stol koji su sestre pronašle odbačen u blizini, a sada ovako rekonstruiran krasi terasu kuće u kojoj stanuju.

Na ludbreško područje ovih je dana stigla i skupina prognanika iz Mariupolja, grada koji se razara od početka ruske invazije. S obzirom na to da su više od mjesec i pol dana sklanjajući se od granata živjeli u podrumima i skloništima, a niti bijeg iz njega nije bio niti lagan niti lijep, na preporuku ravnateljice Mirjane Jebrić nismo ih posjetili kako bi se u miru što lakše oporavili od svega proživljenog.

– Fascinira to što su svi zainteresirani za posao i žele čim prije početi živjeti od svoga rada. Nekoliko žena već radi tu u jednoj obližnjoj tvornici cipela, znači, nije im važno što su po struci i kakve fakultete ili škole imaju, prihvaćaju poslove koji im se nude. Dio ih putem interneta i samostalno traga za poslom, uglavnom onim sezonskim na Jadranu, a mi smo im tu pri ruci da prije no što odu provjerimo o kakvom se poslodavcu radi i što će im biti u opisu posla – pojašnjava Jerbić.

Iako dio ukrajinskih prognanika, zahvaljujući nekim dobrim ljudima, svakoga dana ima osiguran po jedan topli obrok u obližnjem restoranu, u svakom od objekata u kojima smo ih posjetili kuhao se ručak. Zadovoljni su našim hranom, ali žele i dalje kuhati svoja jela.

– Stoga smo dogovorili kako će 9. svibnja na Otoku mladosti u Ludbregu biti održani Dani ukrajinske kuhinje na koje će doći i Ukrajinci smješteni u obližnjim gradovima, pa da naši ljudi imaju priliku iz prve ruke probati njihove specijalitete. A što je još važnije od toga, bit će to lijepa prilika da se jedni s drugima još bolje upoznamo– dozajemo od Mirjane Jerbić.

Prognanici iz Ukrajine na kraju su nam kazali kako iz svoje zemlje nisu uspjeli ponijeti gotovo ništa osim najvažnijih osobnih stvari i dokumenata. Nemaju više niti fotografija na mobitelima, jer kada su napuštali Ukrajinu, pri prelasku granice morali su sve izbrisati. Tako više nemaju niti uspomena na raniji sretniji život, niti one koju su snimili tijekom evakuacije i na kojima su se iz prve ruke vidjeli užasi ovog rata.

FOTO Nikola Wolf

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

OČEVID U TIJEKU

Sudarila se dva auta, Honda sletjela u polje kukuruza

PRIPREMA SE NATJEČAJ ZA OBNOVU ULICE KOJA KOLODVOR SPAJA S CENTROM GRADA

Dvosmjerna Starčevićeva s rotorom u dvije faze, novo ruho dobit će i Ivanjska

OLUJNO NEVRIJEME NAPRAVILO VELIKU ŠTETU

Župan donio Odluku o proglašenju prirodne nepogode tuča na području tri općine


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati