Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
U Sedlarici kod Pitomače više od četiri desetljeća uzgaja se povrće. Na OPG-u Čajkulić, kojem je nositeljica Ana-Marija, a vodi ga Mario nema predaha ni pauze. Radi se bilo ljeto ili zima. Na 45 hektara vanjske proizvodnje i šest hektara plastenika sadi se povrće, a tu je još i dodatnih 30 hektara žitarica. Sadnju povrća započeo je Mariov otac 1979. godine, kada je posadio prvu papriku.
– Prije se svaštarilo, bilo je krava, kombajna, žitarica, duhana, paprike i svega. Onda smo 2003. godine, otkako je uveden zakon o OPG-u, registrirali OPG Čajkulić Vladimir, a 2015. ga je supruga koja je završila agronomiju preuzela na sebe – govori ovaj diplomirani inženjer elektrotehnike kojem je poljoprivreda glavna ljubav pa mu nije problem na istoj provoditi 365 dana u godini.
Na Čajkulićevim plantažama nema glavnog proizvoda, sadi se ukupno 18 vrsta povrća: blitva, više vrsta salata, matovilac, nekoliko sorti paprika, rajčice, tikvica, tikvi, batata, kukuruz šećerac, poriluk, mladi luk. Da bi sve to bilo uzgojeno na vrijeme zaposleno je 53-oje ljudi.
– Dokle god je djed bio živ morali smo imati krave, to je po njegovom bilo blago, no ipak sam ih 2002. godine rasprodao. Djed je mjesec dana bio bolestan, nije s nikim razgovarao, ali se s vremenom prilagodio. Krenuli smo sa sadnjom povrća 2005. godine – govori Mario.
Svoje proizvode plasiraju isključivo na hrvatsko tržište, u šest trgovačkih lanaca, od tržnica su odustali.
– Ako radiš s velikim lancima najvažnije je imati kontinuitet. Ako si mali pa danas imaš robu i onda deset dana nemaš, teško je to prodati. Problema povremeno ima, uvijek se dogode čepovi odnosno periodi kad roba ne ide i to je tako. Jedne godine s krastavcem, druge s tikvicom, treće s rajčicom – govori Čajkulić.
Problemi u proizvodnji
Najviše što ga u njegovoj tvornici pod vedrim nebom trenutno muči je promjena klimatskih uvjeta.
– Vidite kako se klima mijenja, a ne znamo što će biti i kako će biti. Ove godine su nas veće nesreće zaobišle, dva plastenika nam je potrgala pijavica, no ne znači da nas u budućnosti neće zahvatiti neka super ćelijska oluja – govori.
Osim vremenskih uvjeta, probleme im stvara i uvoz.
– Uvoz uvijek šteti. Primjerice, 2019. smo bili u Valenciji u posjetu proizvođačima salate. Njihovi mali proizvođači plasiraju oko 2500 kamiona godišnje na tržište. U trenutku kad se desi čep, on može 50 šlepera dati za nikakvu cijenu samo da je ne zbrinjava i to po takvoj cijeni kojoj ja ne mogu konkurirati, a koja će zakrčiti naše tržište. Kad je neka normalna cijena mi smo konkurentni. Realnosti proizvodnje kod nas i vani su nebo i zemlja – govori ovaj iskusni poljoprivrednik te navodi još jedan primjer francuske pokrajine Bretanje, u kojoj se proizvodi 17 tisuća hektara karfiola i oni se time bave cijelu godinu jer imaju takvo podneblje i takvu klimu, a cijela Hrvatska možda proizvede 100 hektara karfiola.
Zaposlio Nepalce
Nedostatak radne snage još je jedan problem s kojim se susreće već neko vrijeme, no uspio mu je stati na kraj angažiranjem stranih radnika, Nepalaca.
– Teško je naći naše ljude. Dođu, pogledaju, vide plastenike i odustanu jer procijene da je to preteško za njih. Zato već drugu godinu zapošljavamo Nepalce. U početku su znali bježati prema Portugalu jer su im prodali priče da je tamo med i mlijeko. Sve ih je više koji su se uvjerili da im je kod nas dobro i ostaju. Gledamo da budu zadovoljni, jednom godišnje idu doma, u siječnju kad ima najmanje posla. Uredili smo im dvije kuće za stanovanje, dobiju tri obroka dnevno, mogu si nabrati povrća za dnevne potrebe, a za razliku od onog što su doma zarađivali, odavde doma mjesečno mogu slati 700 do 800 eura. Sufinanciram im i povratne karte sa 700 eura – govori Čajkulić.
Budućnost hrvatske poljoprivrede leži u stranim radnicima, ali i u promjeni svijesti potrošača.
– Treba apelirati na sve da kupujemo domaće. Ne mora se kupiti od OPG-a Čajkulić, ali neka se kupuje domaća hrana. Zašto? Jer ćete pomoći nekome koji će platiti nekog radnika pa će taj radnik otići u dućan i potrošiti te novce, a to je jedan krug koji nije kratkoročan. Bili smo u Njemačkoj, 100 kilometara od Nizozemske, kod jednog proizvođača jagoda. On je svoju jagodu prodavao duplo skuplje na njemačkom tržištu i oni su to plaćali. Uvoznici su mogli otići u Nizozemsku i dovesti, ali je tamo razvijena svijest da se kupuje domaće. Evo još jedan primjer: 2009. godine, glavni komercijalni direktor Bille govorio je da se prvo nabavlja austrijska roba, nije bitna cijena, ako nema na domaćem tržištu onda se nabavlja njemačka, onda europska, a tek onda ide turska, i albanska roba…kod nas to, nažalost, još uvijek ne vrijedi. Potrošač će samo kratkoročno profitirati jer je platio salatu 50 centi, ali za pet godina, kad ne bude naše proizvodnje, onda će salata koštati 1,5 euro jer će trgovac staviti 300 posto marže i gotovo. Zato kupujte domaće, koliko god kratkoročno mislite da ste profitirali, kupnja jeftinijeg uvoznog povrća dugoročno ne donosi dobro nikome – objašnjava Mario te dodaje da je zakon ponude i potražnje vrlo jednostavan, a kako funkcionira tržište dokazala nam je pandemija.
– Hoće li vam u takvim situacijama Nijemac ili Talijan dati svoje? Mi moramo njegovati domaću proizvodnju, moramo biti dostatni, to je nedavno prepoznala Podravka i vodi svoju novu politiku, koja se osim domaćih proizvoda bazira na kraćim lancima dobave, svježijoj robi, što je apsolutno ispravno i za podržati – kazao je na kraju.
FOTO Sonja Badalić
