piše: Stjepko Gambiroža
Proteklih dana mogli smo čitati hvale vrijedne vijesti da Vlada konačno predstavlja novu uredbu o izboru članova nadzornih odbora i uprava u državnim poduzećima i da bi taj proces imenovanja trebao postati transparentniji, uz strože kriterije i manji utjecaj politike. Pomisli čovjek „konačno smo stigli do toga da se i nešto takvo učini“. Doduše, ne samoinicijativno, već zato što je to bio jedan od posljednjih preduvjeta za ulazak Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj koju bismo mogli opisati i kao svojevrsni klub razvijenih gospodarstava. A onda gotovo istovremeno pročitamo da je ista ta Vlada ponovno kao člana Nadzornog odbora Croatia Airlinesa predložila Zlatka Matešu. Istog onog Matešu koji je prije nešto manje od mjesec dana odstupio s mjesta predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora nakon cijelog niza afera u raznim sportskim savezima.
I istog onog Matešu koji je predsjednik Nadzornog odbora Croatia Airlinesa bio posljednjih deset godina u kojima je nacionalni zračni prijevoznik u kojem 99,6 vlasničkog udjela ima Republika Hrvatska „natukao“ više od 180 milijuna eura minusa u poslovanju. Samo je prošle godine, pokazuju to podaci iz financijskog izvještaja državne aviokompanije, ona poslovala s gubitkom od pomalo nevjerojatnih 38,71 milijuna eura i rekordni je to manjak u poslovanju u nekoj od godina kada je Mateša bio glavni nadzornik. No, koga briga, sve ćemo to ionako svi mi opet pokriti. Ispada tako da su priče o transparentnosti, kompetentnosti, micanju utjecaja politike i slične fraze, najobičnija predstava za malu djecu. Kao i da se i dvije stotine godina kasnije nismo odmaknuli daleko od nečega što se nazivalo „Spoils System“ odnosno „sustav podjele plijena“.
Taj je sustav još 1832. godine najpreciznije opisao američki senator William L. Marcy rečenicom da „Izbornom pobjedniku pripada ratni plijen“. To znači da kada neka stranka pobijedi na izborima, ona na važna mjesta u državnoj upravi postavlja svoje političke pristaše, bez obzira na njihovu stručnost ili iskustvo. No, javne funkcije u današnjoj Hrvatskoj bitno su se promijenile od vremena rane demokracije u Sjedinjenim Američkim Državama pa uz samu državnu upravu imamo i bezbroj državnih poduzeća, agencija i ustanova. Tu su županije i gradovi sa svojim poduzećima i ustanovama tako da ispada da je taj „ratni plijen“ koji pripada pobjedniku puno veći i nudi puno više manevarskog prostora za zbrinjavanje podobnih i vjernih.
Eto, nekoć se u prošlom sistemu s razlogom prigovaralo da je bilo apsolutno nemoguće napredovati bez da si bio član komunističke partije, a danas se promijenilo samo to da su se boje tih iskaznica promijenile. Gotovo kao u vremenu feudalizma, pozicije se i dalje gledaju kao leno odnosno posjed, pravo ili povlastica koju vladar dodjeljuje svom vazalu. Samo što je danas u odnosu na vrijeme prošlog sistema puno tih partija, nekih s više, nekih s manje posjeda i povlastica za podjelu svojim podanicima. A gladnih usta za nahraniti kao da je sve više i više, a taj sustav podjele političkog plijena kao da se iz godine u godinu usavršava, napreduje i prilagođava vremenu, metastazira brzo poput karcinoma dok zgrabi mlado tijelo.
Naravno da taj sistem nije isključiva specifičnost samo Hrvatske. Vidimo da je u nekim zemljama u okruženju to dovedeno do još nakaradnijih i grotesknijih razmjera, no kako vrijeme prolazi, izgleda da je takvu praksu nemoguće iskorijeniti. Što je čovjek stariji, sve mu se više čini da će takav sustav biti vječan i da nam nema pomoći i spasa. Najtužnije od svega je što takav sustav dijelom odgovara i ljudima koji se nadaju da će i do njih dospjeti poneka mrvica sa stola tih modernih feudalaca. Zato vjerojatno ništa bolje ni ne zaslužujemo, baš u skladu s onom čuvenom frazom da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“.
FOTO ilustracija
