I dok mnogi umirovljenici dane krate u kućama, uz televizor te tu i tamo neku laganu šetnju, za Izidora Husnjaka, živahnog Koprivničanca koji je prije nekoliko godina zagazio u deveto desetljeća života, tako nešto je nezamislivo. Radiona, alati, noževi i brušenje njegova su svakodnevica. Kaže nam da je za života nabrusio jednu prikolicu noževa, a to nas ne čudi, jer s radionom kakvu ima u dvorištu ne bi se posramili ni suvremeni majstori. U njoj nema čega nema, a sve je na svojem mjestu i spremno za uporabu.
– Uživam u svojoj radionici, tu se rekreiram i ovdje mi je odmor za dušu i tijelo. Ne prođe ni jedan dan da ne dođem, neovisno o tome je li Božić, Uskrs, Nova godina. Dođem barem pogledati je li sve na svojem mjestu. Ne zato što se bojim provala, već zato što me otac nekad naučio da moram sve provjeravati. Sve mora biti na svojem mjestu kako bi i po mraku mogao do bilo čega. Napamet znam gdje se nalazi koji alat, čekić, kliješta ili bilo što drugo. Ima alata koliko god hoćeš, nekoliko stotina kilograma alata – priča nam Izidor, koji najviše uživa u brušenju noževa. Po tome je i poznat, naglasio je.
Od novina pravio rezance
– Što vidim prepravim i još bolje napravim. Najveći škart pretvorim u zlato. Upravo sam se zabavljao s nožem koji sam za euro, dva kupio na velikom placu. Dok ga skroz posložim i izbrusim, vrijedit će 100 eura. Susjedi i prijatelji uvijek su mi donosili noževe na brušenje, jer su znali da od mene boljeg ne budu našli. Sve što trebam imam ovdje, tu je i mašina koja radi na 1600 okretaja. Radim četiri operacije, a peta je poliranje. Nakon toga dobijete oštar nož s kojim morate biti jako oprezni – pojasnio nam je i demonstrirao ono o čemu je pričao. Uzeo je list starih novina i kao od šale od njih pravio rezance.
– Nije zezancija dečki moji – naglasio je još jednom. Kaže da u tome uživa još od malena, odnosno da mu je to hobi od desete godine života.
– Zanat sam naučio u Baranji. Nismo imali struje, ali smo zato imali limarsko-bravarsko-kovačku radionu i sve sam naučio raditi. Također, izučeni sam tapetar pa sam se i time bavio u životu. Od Hrvatske do Australije napravio sam hrpu tapeciranih garnitura. Takve su da bi ih u muzeju mogli držati. Cijeli život nešto radim s rukama, zato su i otišle k vragu – sa smijehom je rekao i dodao da je, inače, rođeni Zagorec.
Cijeli načet, ali ne da se
– Rođen sam u Bednji i pričam bednjanski, iako sam kao klinac preselio u Baranju. Tamo sam izučio zanat, a onda sam 1959. došao u Koprivnicu i radio u nekadašnjoj tapetariji od Bilokalnika. Tako je počela moja koprivnička priča i još uvijek traje – ponosno je rekao. S obzirom na to da je svaki dan u radioni, vid ga odlično služi, što se ne može reći za ostatak tijela. Požalio nam se da je cijeli načet i da je stopostotni invalid.
– Protezu na lijevoj ruci od ramena do lakta imam već jedno 12 godina. Bio sam na hrpi operacija u Zagrebu i tu kod nas, a trgali su mi i lijevu nogu u koljenu. Međutim, novu protezu nisam htio, jedna je dovoljna. Osim toga, vidite da malo gubim ravnotežu, ne zato što sam pijan, već zato što sam preživio dva moždana udara. Prvi, ako se ne varam, prije 12, 13 godina nakon čega sam godinu dana hodao po toplicama. Oporavio sam se, a onda je pet godina kasnije došao i drugi. Imao sam visoki tlak i musiknulo me. Rekli su mi tada da sam načet i da možda više nikad ne bum pravi, ali malo brus. Ne dam se ja. Svako jutro malo vježbam pa i dalje dane provodim u svojoj radioni. Neka tako i ostane – zaključio je naš živahan sugovornik i vratio se poslu u radioni
FOTO/VIDEO Nikola Wolf
