Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
– Ako smo šest godina funkcionirali bez ikakvih problema zašto se sad to dogodilo, zašto se ne može jasno reći nemamo novaca ili nema dovoljno pomoćnika, a ne da moje dijete već četvrti tjedan nastave pati i nema uvjete kakve je imala od prvog razreda osnovne škole. Izgubila je svoju pomoćnicu koja uz nju punih pet godina, a od ove godine može uz nju biti samo na pola radnog vremena. Odgovorni se izvlače, u školi vele nije do nas nego do grada, u gradu su rekli da je do županije. Sad, kada joj je pomoć najpotrebnija, više nema pravo na pomoćnicu u nastavi tijekom cijele nastave nego ju mora dijeliti s još jednim učenikom – ogorčena je majka 14-godišnje djevojčice, polaznice sedmog razreda Osnovne škole Vladimir Nazor u Križevcima.
Da će njena kćerka od ove nastavne godine dijeliti svoju dugogodišnju pomoćnicu u nastavi doznala je pred sam početak nastave.
– Nitko me nije nazvao niti pitao slažem li se. Sami su donijeli odluku da se pomoćnik dijeli između dvoje učenika. Nitko me nije pozvao na sastanak gdje se o tome raspravljalo. Smatram da bi tu trebali sudjelovati i mi roditelji jer nas nema 30, iskazana je potreba za sedam pomoćnika, a škola ih je dobila šest i onda je donesena odluka da je moja kćerka dovoljno samostalna i da joj pomoćnica ne treba tijekom cijele nastave – pojašnjava nam razloge svojih frustracija.
Ova hrabra majka odlučna je da njena kćerka dobije ono što joj prema rješenjima pripada i dobije svu količinu znanja koju joj nudi osnovnoškolski obrazovni sustav.
– Ne mogu joj uzeti pomoćnika jer njoj pužnicu ne može nitko maknuti, njoj sluh ne može nitko vratiti, ne mogu se loviti na to, možda u nekim rijetkim prilikama djeca s godinama stvarno više nemaju potrebe za nečijom pomoći, ali takvih je malo i to nikako nije naš slučaj – naglašava.
Djevojčica koja je od prvog razreda, a tako i peti i šesti razred, završavala s odličnim uspjehom sada se pita hoće li to moći nastaviti bez pomoćnice u nastavi, koja joj pruža veliku sigurnost. Neki je dan tako na satu matematike bila sama što je za nju bilo potpuno novo i zbunjujuće iskustvo.
– Dečki su brbljali i ja zbog tih šumova nisam ništa čula, nisam znala ni pitanja ni zadatke, a dan ranije na hrvatskom nisam shvatila ni da imam domaću zadaću. Jasno mi je da nas je u razredu 20 i da učitelji ne mogu biti uvijek tu za mene i zato mi je pomoć potrebna. Sve sam razrede do sad prošla s odličnim i tu je velika zasluga moje pomoćnice. Dan bez nje je težak, matematika, engleski, tehnički pa ovi novi predmeti fizika, kemija – priča nam te objašnjava kako je igrom slučaja ispalo da njena pomoćnica stanuje nedaleko od njenog doma pa zajedno dolaze na nastavu, a često je vozi i kući.
Prema nekim neslužbenim informacijama koje su stigle do majke, moguće je da bi joj pomoćnica bila odobrena na cijeli dan, što bi opet značilo da će neko drugo dijete ostati zakinuto.
– Na sjednici županije prijateljica je potaknula to pitanje, dobila je odgovor da je to kriva adresa, da treba pitati u Zagreb. Zanimljivo je da su sve adrese krive, a u međuvremenu nam djeca ispaštaju. S druge strane, pomoćnica se trudi i izvan svojih okvira, a ti ljudi koliko znam isto nisu plaćeni adekvatno za svoj trud i posao. Ako se nama vrati pomoćnica na puno vrijeme to znači da će netko drugi pak ostati zakinut jer će dijeliti svojeg pomoćnika. Tko je taj koji odlučuje je li ona potrebnija djetetu s autizmom ili onom koji ne čuje ili ima kakvu drugu teškoću. Ako dijete ima pravo po rješenju na pomoćnika u nastavi, onda svatko treba dobiti svojeg jer mu je potreban – govori.
Smatra da njena kćerka treba biti samostalna, ali u ovom trenutku osjeća veću sigurnost kad ima pomoćnika nego dok je sama.
– Ona ne razumije sve što se govori, smeta ju buka. Logopedsko i psihološko mišljenje iz Suvaga potvrđuje da joj treba pomoćnik. Prema onom što je do mene došlo, tražena je procjena nastavnika koji su mišljenja da njoj ne treba pomoć u dosadašnjoj mjeri jer je odličan đak. Ja znam da ona ne može sama jer joj šteka razumijevanje i hrvatski, a na njemu se sve bazira: biologija i kemija, fizika, geografija, povijest, sve. Dio toga ona uspije u školi shvatiti, ali pomoćnica joj još dodatno rastumači i kad dođe doma spremna je za dalje – kaže zabrinuta majka.
Djevojčica se rodila s dijagnozom srednje teške nagluhosti, s godinu i pol joj je ugrađena pužnica, prvih pet godina njenog života ona i majka svakodnevno su putovale u vrtić, u zagrebački Suvag. Zahvaljujući velikim odricanjima i upornosti, ona danas dobro govori, malo ju muči gramatika i jezično izražavanje što je kod takve djece normalno.
– Neki novi pojmovi koje uče iz povijesti, zemljopisa, fizike… to mora u školi naučiti jer mi to u svakodnevnom životu ne koristimo. Ja joj ne mogu doma biti učitelj, mogu pomoći oko zadaće i radne bilježnice, no ne mislim plaćati instrukcije da joj netko to dodatno objašnjava jer ima pravo na pomoćnika u nastavi. Ovo je obavezno školovanje i želim da iz škole izađe s dobrim predznanjem, do sada je sve super funkcioniralo, zašto se to desilo još uvijek nemam odgovor. Ne prozivam nikog imenom, očito je da sustav ne funkcionira kako bi trebalo i ne želim da se takvo što događa mom djetetu, ali ni bilo kojem drugom – rekla nam je na kraju.
FOTO Nikola Wolf
Tekst je napisan uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Javnog natječaja 1/23 za raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – profitnih pružatelja elektroničkih publikacija za 2023. godinu
