Povodom smrti križevačkog odvjetnika Mladena Klasića, inače poznatog Križevčanina koji je u svom rodnom gradu proveo cijeli svoj život, donosimo razgovor koji smo imali s njim prije samo tri mjeseca, a povodom proglašenja kao počasnog građanina naše županije.
Klasić je rođen 3. rujna 1954. godine u Križevcima, gdje je pohađao osnovnu i glazbenu školu te gimnaziju, a studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uspješno je završio 1979. godine.
Osim što je bio odvjetnik, bio je vrlo aktivan i u sportskom i društvenom životu glavnog grada Prigorja, gdje je bio i dugogodišnji predsjednik Atletskog kluba Križevci. Također, bio je i dopredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.
Umro je 23. kolovoza u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. U nastavku donosimo članak objavljen u Podravskom listu prije tri mjeseca, a donosimo i audio zapis našeg razgovora, u kojem je rečeno puno više nego što bi stalo u novinski članak.
Članak u nastavku objavljen je u svibnju u tiskanom izdanju Podravskog lista
Mladen Klasić dugogodišnji je odvjetnik s ogromnim iskustvom, i to ne samo u svojoj struci, gdje je poznat i cijenjen diljem Hrvatske, nego u raznim područjima društvenog djelovanja, kakvim se pohvaliti može rijetko tko. Iako je imao brojnih prilika, ovaj rođeni Križevčanin nikada nije napustio svoj rodni kraj, a zapaženu je ulogu imao u društvenom životu, kako Križevaca, tako i na nacionalnoj razini.
Osim kao dopredsjednik Odvjetničke komore, Križevčanima je možda poznatiji kao dugogodišnji predsjednik tamošnjeg Atletskog kluba. Ove je godine za svoje zasluge dobio priznanje Koprivničko-križevačke županije, i to za počasnog građanina, što je ustvari bio i povod našem susretu. Prema odluci donesenoj na Županijskoj skupštini održanoj još u veljači, nagradili su ga jer je kao odvjetnik radom u širem okruženju promicao pravnu struku, razvoj hrvatskog pravnog sustava i odvjetništva te kroz aktivizam u sportu dao izniman doprinos njegovom razvoju.
– Kad sam se našao na pozornici u toj svečanoj prigodi, zapitao sam se, pa dobro, što ja ovdje radim? Tad sam shvatio kako sam se našao u potpuno heterogenoj skupini ljudi koji su potpuno različiti, a opet nas nešto povezuje. Zajednički nazivnik svega toga je naš odnos prema zavičaju – rekao je Klasić, ustvrdivši kako se u atletici našao sasvim slučajno:
– Ja nisam bio aktivni sportaš, a atletiku sam pratio navijajući za jednu kolegicu iz razreda koja se natjecala na velikim natjecanjima. Atletika 70-ih godina nije bila popularan sport, ali smo prateći je zaljubili se u njega. Kad sam počeo raditi, gurnuli su me u malo aktivniju ulogu kada je taj klub potonuo. Mi smo tada uzeli profesionalnog trenera, Dragu Palčića i vratili klub i obnovili ga – navodi Klasić, istaknuvši kako se godinama zalagao i za izgradnju atletske staze i ostalih uvjeta, čemu je kumovao isključivo timski rad i podrška okoline koje te na kraju krajeva i ispunjavaju.
– Uvijek sam osjećao neku odgovornost prema društvu i kroz svoje sam hobije htio vratiti društvu ono što mi je ono dalo. Mi smo i sami svojim sredstvima uređivali te prostore, a paralelno s tim, sami smo radili tu pozitivnu klimu oko kluba – ističe Klasić, istaknuvši radišnost ovdašnjih ljudi kao nešto specifično za naše krajeve.
– Mi smo pojam zavičaja sveli na nešto otrcano i uz njega se počeo vući neki negativan kontekst. Čini mi se da su ljudi prestali biti svjesni ovog bogatstva kojeg imamo. Ljudi vam nerado društveno rade i vole pljuvati po tuđem rezultatu, umjeto da probaju sami nešto napraviti, no sve ovo što mi danas imamo su resursi naših vrijednih ljudi, Podravaca i Prigoraca. Imao sam prilike otići izvan Križevaca, dobivao sam ponude da preselim u Zagreb ili u inozemstvo, no sve sam odbio. Nije mi bilo ni na kraj pameti, upravo iz tog razloga jer se osjećam povezanim za svoj zavičaj – pojašnjava Klasić.
Klasić nam je također otkrio kako mu je prvi klijent na početku odvjetničke karijere ustvari spasio život:
– Trebao sam s prijateljem ići na put za Njemačku, no kako sam tada otvorio svoj ured, došao mi je prvi klijent i taj sam put morao otkazati. Drugi dan taj je prijatelj poginuo u teškoj nesreći. Da sam išao s njim, ni mene danas više ne bi bilo, ništa nije ostalo od tog auta, scene su bile stravične – otkriva nam malo poznatu činjenicu Klasić.
Što se tiče situacije u pravosuđu, uz koje je ipak profesionalno vezan najvećim dijelom svog života, nju, također suprotno mišljenju javnog mnijenja, ocjenjuje zadovoljavajućim:
– Imamo relativno dobro pravosuđe, velik broj sudaca, ali i veliki broj predmeta. Mnogi od njih stvoreni su bespotrebno, a problem stvara i zakonodavni stampedo. Zakoni se izmjenjuju u mjeri u kojoj naši suci to ne mogu pratiti. Drugi je problem i to što bi sudovi trebali biti blizu čovjeku, dok oni to nisu – pojašnjava Klasić, nadodavši kako bi slika pravosuđa u javnosti bila puno bolja kada bi glasnogovornici sudova bili pripremljeniji u pojašnjavaju pojedinih predmeta i davanja informacija javnosti.
Klasić je uz sve svoje aktivnosti i strastveni ljubitelj glazbe, u mlađim danima svirao je u pravom rock bendu, a kod sebe ima i raritetne Hammond orgulje koje dan danas zna zasvirati.
Iako je iza njega bogata ostavština, aktivan je i dan danas još uvijek radi te je na usluzi u svim svojim hobijima. Ove godine obilježava 50 godina kako je počeo hodati sa svojom nevjenčanom suprugom, a kako kaže u šali, svojim angažmanom u društvu prkosi još jednom stereotipu.
– Čitav život lomim neke stereotipe, a jedan od njih je kako odvjetnici nemaju srca. Nije točno, ja imam ogromno srce, jer je ono dvostruko veće nego što bi smjelo biti, budući da imam takozvano „sportsko srce“, za što mogu kao dokaz priložiti i snimke – zaključuje Klasić.
Cijeli naš razgovor možete poslušati u nastavku:
FOTO: Nikola Wolf
