razgovarao: Stjepko Gambiroža
Medicinsko pravo je kao „grana“ prava u Hrvatskoj još dosta mlado. Riječ je „grani“ prava koje se bavi pravnom regulacijom zdravstvenih djelatnosti općenito i govori o odnosima između liječnika i pacijenata, uvjetima potrebnim za obavljanje zdravstvenih djelatnosti i pravnim oblicima u kojima se zdravstvena djelatnost može obavljati. Koprivnički odvjetnik Marko Golubić jedan je od rijetkih pravnika u Hrvatskoj koji se specijalizirao upravo za tu „granu“ prava, a isključivo time bavi se već gotovo dvadeset godina.
PL: Otkuda Vaš interes upravo za medicinsko pravo?
– Razvojem medicine pojavila se vjerojatno i potreba da se razvija i pravo koje regulira tu djelatnost. Doduše, postoji i zanimljivost jer su još u Hamurabijevom zakoniku iz drevnog Babilonskog carstva postojale neke natruhe medicinskog prava, odnosno odgovornosti ljudi koji su tada liječili pacijente. Ondje su bile propisane stroge kazne, a za slučaj liječničke greške kazna je bila odsijecanje ruke.
PL: Sva sreća pa nečeg sličnog danas ipak nema, barem kod nas na zapadu.
– Moj interes za medicinsko pravo počeo je još tijekom studija. Na četvrtoj godini imali smo izborni kolegij iz sudske medicine i tada sam znao da se time želim baviti. Poslije sam kao odvjetnički vježbenik pa i odvjetnik radio u jednom odvjetničkom društvu gdje sam imao prilike raditi na dosta predmeta vezanih uz medicinsko pravo, odnosno uz profesionalnu odgovornost liječnika.
PL: Pogreške se mogu dogoditi u svakom poslu, no kod medicinskih djelatnika one su ipak opasnije, da ne kažem fatalnije. Koliko su česte tužbe protiv bolnica i ostalih medicinskih ustanova?
– U zadnjih desetak godina dogodila se ekspanzija takvih postupaka, dok prije 25 ili 30 godina nitko vjerojatno nije ni razmišljao o tome da može tužiti medicinsku ustanovu u slučaju liječničke pogreške. U posljednje vrijeme možda je došlo do male stagnacije takvih slučajeva, no ima predmeta i pred sudovima se pokreću novi slučajevi. Jedan od razloga tome je što su i oštećenici koji pokreću postupke svjesni da ih u slučaju gubitka spora čekaju ogromni troškovi, a oni mogu iznositi desetak ili više tisuća eura. Zato su ljudi možda postali oprezniji.
PL: Koliko je uopće teško dokazati da je liječnik ili neki drugi medicinski djelatnik počinio pogrešku?
– Svakako nije lako. Svaki pacijent ili njegova obitelj kada se radi o smrtnoj posljedici zbog sumnje u liječničku grešku prije svega mora skupiti sveobuhvatnu medicinsku dokumentaciju koja je jako bitno dokazno sredstvo u takvom postupku. Medicinski vještaci kada vještače čine to gotovo isključivo po dokumentaciji i njoj se vjeruje, a zna se dogoditi da medicinska dokumentacija nestane ili postane nečitka. To je vrsta postupka u kojem i prije podnošenja tužbe morate obaviti neko stručno vještačenje koje pacijenti moraju platiti samo da biste utvrdili ima li uopće osnova za pokretanje takvog postupka. Tako da svakako nije lako.
PL: Koje bi bile ključne razlike između kaznene, građanske ili disciplinske odgovornosti u medicini?
– Građanska odgovornost je kada govorimo o naknadi štete, a za njih u pravilu odgovaraju medicinske ustanove kao poslodavci liječnika ili nekog drugog zdravstvenog radnika koji je počinio grešku. Kazneni postupci vezani su uz kaznena djela protiv zdravlja ljudi, a kada govorimo o liječničkoj pogrešci najčešće je riječ o kaznenom djelu nesavjesnog liječenja. Da bi se radilo o kaznenom djelu, propust zdravstvenog djelatnika mora biti puno grublji i očitiji, nego onaj dovoljan za građansku odgovornost. Za odgovornost za naknadu štete dovoljna je obična nepažnja, a za kazneno djelo mora se raditi o jako grubom propustu, što je jako teško dokazati i zbog toga se jako malo postupaka vodi pred hrvatskim sudovima. Kad je riječ o disciplinskoj odgovornosti, tu govorimo o stručnim komorama bilo liječnika ili medicinskih sestara koje imaju svoje časne sudove i provode disciplinske postupke koji mogu biti vezani uz povredu pravila struke ili medicinske etike.
PL: Koja su moja prava kao pacijenta ako smatram da sam bio žrtva liječničke pogreške?
– Možete protiv bolnice pokrenuti građanski postupak za naknadu štete, a možete podnijeti i kaznenu prijavu protiv konkretnog zdravstvenog radnika i na taj način inicirati pokretanje kaznenog postupka za nesavjesno liječenje. U Hrvatskoj postoji Zakon o zaštiti prava pacijenata, koji doduše i nije idealan i malo je zastario, ali pacijenti iz njega ipak mogu crpiti neka bitna prava koja kasnije u sudskim postupcima mogu pokušati ostvariti.
PL: Kakva je situacija kada takvi slučajevi dođu do naših sudova, traju li takvi postupci (pre)dugo?
– Činjenica je da takvi postupci traju predugo. Kao primjer mogu uzeti jedan slučaj postupka nesavjesnog liječenja u kojem sudjelujem kao branitelj i tek smo nedavno dobili prvostupanjsku presudu, a riječ je o slučaju iz 2014. godine. To i nije pravda kada postupak tako dugo traje.
PL: Kako uopće prikupiti i osigurati medicinsku dokumentaciju ako poželite pokrenuti neki takav spor?
– Vi kao pacijent ili obitelj pacijenta ako se dogodila smrtna posljedica po Zakonu o zaštiti prava pacijenata imate pravo na uvid u svoju medicinsku dokumentaciju. U tom slučaju zdravstvenoj ustanovi podnesete zahtjev i uglavnom nema problema oko ishođenja te dokumentacije. Doduše, ako i ne bi tako postupili, propisana je samo prekršajna odgovornost, no u praksi se to rijetko događa.
PL: Kolika je zastara za podnošenje tužbe u građanskom postupku za naknadu štete i mogu li se liječnici nekako zaštititi od optužbi za pogrešku?
– Rok je tri godine od kada ste saznali za štetnika i štetu ili pet godina od samog događaja vi morate podnijeti tužbu za naknadu štete i tada podnošenjem tužbe prekidate zastaru. Bitno je prije isteka zakonskog roka podnijeti tužbu, a kada je riječ o kaznenoj odgovornosti za nesavjesno liječenje, rokovi zastare puno su duži. Kad je riječ o liječnicima, što se tiče građanske i odštetne odgovornosti, metoda zaštite je polica osiguranja od profesionalne odgovornosti. To je jedini oblik zaštite i u Hrvatskoj postoji obvezno osiguranje od profesionalne odgovornosti za zdravstvene ustanove. Problem je što su pokrića po tim osiguranjima još uvijek nedovoljna da pokriju neku veću odštetu koja može dosezati i 200, 300 tisuća eura. Liječnicima uvijek savjetujem da i ako se dogodi neka pogreška, da je najbitnija komunikacija s pacijentom. Kad se nešto loše desi, to sigurno nije lako, ali su provedena istraživanja da učinkovita komunikacija nakon toga smanjuje broj tužbi.
PL: Postoji nešto što se naziva informirani pristanak, što to konkretno predstavlja?
– Informirani pristanak podrazumijeva da pacijent prije svakog medicinskog zahvata bude detaljno informiran o prirodi tog zahvata, eventualnim alternativama i mogućim komplikacijama i to na pacijentu razumljiv način. Do prije desetak godina tome se možda i nije posvećivalo toliko pažnje pa se znalo dogoditi da prije operacije dobijete neki općeniti formular na kojem skoro ništa ne piše. Danas se to unaprijedilo i već samo liječenje bez valjanog informiranog pristanka može biti samostalna osnova za naknadu štete protiv zdravstvene ustanove, neovisno o liječničkoj pogrešci. U zapadnoj Europi se danas više sudskih postupaka vodi vezano uz nedovoljno informiranje pacijenta, nego uz liječničku pogrešku u najužem smislu. Kada govorimo o informiranom pristanku, bitno je razbiti zabludu u kojoj se nalazi još dosta zdravstvenih djelatnika. Ako ti pacijent potpiše informirani pristanak, time te nije oslobodio odgovornosti za liječničku pogrešku, nego samo odgovornosti da ga liječiš bez pristanka. No, nije ti time dao ovlast da ga liječiš protivno pravilima struke te i dalje odgovaraš za grešku.
PL: Kako je hrvatska regulativa usklađena s pravom Europske unije na području medicinskog prava?
– Najveća je razlika baš kod ove kaznene odgovornosti, jer nemaju sve europske države u svojim zakonima kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Kad je riječ o principu odštetne odgovornosti, to je isto svuda, iako iznosi tih odšteta nisu svuda isti.
PL: Za koje slučajeve pacijenti mogu očekivati najveće odštete ako se utvrdi liječnička pogreška?
– Prema mom iskustvu, najveći broj postupaka vezanih uz profesionalnu odgovornost zdravstvenih radnika vezan je uz porode. Kada se nažalost dogodi da novorođenče tijekom poroda ostane bez kisika i nastanu teške neurološke posljedice za dijete, u sudskoj praksi u Hrvatskoj su tu najveće odštete koje se dosuđuju.
PL: Koji su najpoznatiji primjeri slučajeva liječničkih pogrešaka s kojima ste se susreli kada su zdravstvene ustanove ipak morale priznati krivnju?
– Bolnice se još uvijek rijetko odlučuju na nagodbe, osim u slučajevima koji bi se mogli opisati kao drastični. Prije nekoliko godina bio je slučaj jedne bolnice gdje je jednom pacijentu nakon izvršene dijalize u kateter umjesto fiziološke otopine ubrizgan medicinski benzin. Čovjek je preminuo u roku pola sata, a drastični slučajevi vezani su i uz ostanak stranog tijela nakon operativnog zahvata. Nažalost i to se dešava, a u tijeku je jedan kazneni postupak u kojem sudjelujem gdje je u jednoj bolnici nakon operativnog zahvata u pacijentu ostala špatula od 30 centimetara.
PL: Kakvi su hrvatski liječnici u usporedbi s liječnicima u zapadnoj Europi? Možemo li vjerovati našim liječnicima i biti sigurni kad im se damo u ruke?
– Apsolutno da. Mi volimo misliti i pričati o tome da je negdje drugdje bolje. Varaždinci misle da je koprivnička bolnica bolja, a Koprivničanci misle da je bolja varaždinska. Dobre su i jedna i druga i po broju slučajeva koji se vode vezano uz liječničke greške, zaista su u nekom donjem domu. Kao medicinski laik mogu ocijeniti da u našim kliničkim i bolničkim centrima rade zaista vrhunski medicinski djelatnici, a imamo i puno privatnih zdravstvenih ustanova u kojima se radi na svjetskoj razini. Dakle, svakako imam veliko povjerenje u naše liječnike i medicinsko osoblje.
FOTO Nikola Wolf
