Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Jeduševac je trebao pripasti biskupu kao naknada štete jer mu je Vrag opljačkao posjed!

Piše: Hrvoje Petrić

Prvi spomen posjeda Komarnice sačuvan je u ispravi kralja Emerika Arpadovića (1196.-1204.) iz 1201. godine, kojom vladar na molbu zagrebačkog biskupa Dominika (1190.-1206.) potvrđuje zagrebačkoj crkvi zemljišne posjede koje je ona imala u to doba. U tom su dokumentu navedeni svi posjedi koje je zagrebački biskup dobio od utemeljenja Biskupije sv. Ladislava. Među tim posjedima bila je i Komarnica, koja je u vlasništvo zagrebačkih biskupa došla najkasnije prije 1201. godine.

Osim pitanja starosti, vrijedi riješiti i pitanje prostornog smještaja posjeda Komarnice. Prema Emerikovoj ispravi, početna međa posjeda bila je zemljana, a pružala se na zapadnu stranu. Sjeverna međa također je bila zemljana, nastavljala se potokom Smrdeljom, a na kralju se kao zemljana odjeljuje od Tolimera. Na istočnoj strani tekao je potok Komarnica prema (nekadašnjoj) zemlji biskupa Prodana (1172.-1185.), koja odjeljuje međe Farkazija i Andrije. Na južnoj strani međa je išla k brdu, te putem do potoka Močilnice, a otuda na veliku cestu. Svakako se opisani teren odnosi na šire područje oko današnjeg Novigrada Podravskog.

Prema istraživanjima povjesničarke Lelje Dobronić, zapadna međa komarničkog posjeda išla je zapadno od današnjeg sela Koprivnički Bregi, sjeverna granica pružala se nešto južnije od današnjeg kanala Bistra, na istoku se posjed vjerojatno pružao do potoka Komarnice, a na jugu je obuhvaćao sjeverne obronke Bilogore/Međurečke gore. No, u nekim se detaljima s ovako određenim granicama posjeda u kasnijem periodu ne bismo mogli složiti, zbog toga što pretpostavljamo da je bilo promjena u veličini posjeda i njegovim granicama. Primjerice, sjeverno od sv. Ladislava očito su se krajem 14. stoljeća pružali posjedi Prikraj ili Pritarje i Središće, koji su bili u sklopu vlastelinstva u Prodaviću/Prodavizu.

Središće

Dio pečatnjaka iz 15. stoljeća s domenta vezanog za prostor okolice današnjeg Novigrada Podravskog

Za nestalo selo Središće nije nam poznata točna lokacija. U Središću je 1501. godine župnik bio Jakob, a kapelanom Ladislav. Franjo Brdarić povezuje tu vijest o župniku i kapelanu s popisom župa iz 1334. godine, smatrajući da se Središće odnosi na mjesto gdje su 1334. godine bile crkva i župa sv. Ladislava, a kao moguću lokaciju pretpostavlja selo Srdinec kod današnjeg Novigrada Podravskog. To bismo mišljenje o povezivanju Središća kao sjedišta župe sv. Ladislava morali odbaciti zbog toga što su crkva i župa sv. Ladislava najvjerojatnije bili u istoimenom naselju.

No, ipak ostaje otvorenim pitanje točnijeg smještaja Središća. Moguća lokacija bila bi između današnjih sela Plavšinca i Delova gdje je označen toponim Sredice, ali je to malo vjerojatno. Istočnije od Sredica, a zapadnije od današnjeg vodocrpilišta kod Delova, zapisan je toponim Staro Selo, koji je mogao također biti na neki način vezan uz srednjovjekovno naselje čiji je naziv mogao biti sličan Sredicama. Ali, može se raditi i o nekom drugom naselju zabilježenom u srednjovjekovnim izvorima. U vezi s toponimom Staro Selo zabilježena je legenda prema kojoj je tamo u vrijeme borbi s Osmanlijama postojalo naselje koje se zvalo Selišće, a narod se na to područje sklonio pred Osmanlijama. Prema toj legendi, nakon smirivanja stanja na granici, stanovnici današnjeg Novigrada Podravskog u dijelu sela zvanom Novo Selo naseljavali su se iz područja Starog Sela. Moguće je da se odnosi na Gregorijanec. Nije isključeno povezati Središće sa selom Srdinec, gdje je možda bila župna crkva sv. Jurja, kako je o tome razmišljao Blaž Madjer koji misli da bi se crkvu sv. Jurja ili kako on piše sv. Đurđa, po nekim znacima starog groblja čije su ostatke ljudi krajem 19. stoljeća odoravali, dalo povezati s područjem istočno od sela Srdinec. Naziv Središća dolazi od riječi dana u tjednu – srijede ili kako kajkavci govore sreda, a prema tome bi od srede bilo Središće. Kasnije je možda pod utjecajem mađarskog prijevoda riječ srijeda kao szerda, vlaško stanovništvo svojemu selu dalo ime Serdia, kako je zabilježeno 1610. i 1621. godine. Kasnije će se to naselje prozvati Srdinec odnosno Srdinac, pri čemu je svakako riječ o preuzimanju srednjovjekovnog naziva naselja i njegovog kasnijeg preoblikovanja. I prva varijanta mogućeg povezivanja srednjovjekovnog Središća s prostorom između Plavšinca i Delova bila bi također moguća, ali manje vjerojatna. Usudili bismo se otići još dalje u pretpostavkama te možda povezati prostor današnjeg sela Srdinca i toponima Sredica sa spominjanjem vilikata Središće, koji se najvjerojatnije protezao na čitavom spomenutom prostoru, ali je ta konstrukcija podložna raspravi i kritici. Kako se u izvorima s početka 16. stoljeća spominje vilikat Javorovac koji je kao i vilikat Središće bio sastavni dio Ernuštovog vlastelinstva, tako bi preko teritorija Središća vilikat Javorovac bio prostorno vezan s drugim dijelovima vlastelinstva.

Dokument iz 1427. u kojem se spominje Javorovec

Ako bismo prihvatili ranije spominjanu tezu o granicama katastarskih općina, onda bi ova mogućnost bila pod velikim znakom upitnika, jer je prostor današnje katastarske općine, koja obuhvaća naselja Javorovac i Srdinac na jednoj strani, razdvojen katastarskom općinom Novigrad Podravski s područjem katastarske općine koja obuhvaća naselja Delovi i Jeduševec i za koju smo pretpostavili da je također sastavni dio Ernuštvog vlastelinstva.

Uz to, bitno je napomenuti da se toponim Sredice pruža s jedne i druge strane granice između današnjih katastarske općine Novigrad Podravski s jedne i katastarske općine koja obuhvaća Borovljane, Vlaislav i Plavšinac s druge strane.

Središće (Zredische) je 1393. godine zapisano ispred Brezja,  a 1396. i 1397. iza Pritarja. Središće se spominje 1439. godine pod nazivom Zerdahel (mađarska varijanta imena Središće). Središće je 1507. godine središtem vilikata u sklopu vlastelinstva Đurđevac s 37 poreznih dimova, a iste je godine župnik posjedovao dva porezna dima. Godine 1513. Središće je vlasništvo Ivana Ernušta, zvanog Hampo, koji tu posjeduje 37 poreznih dimova. Uz to je popisan i jedan župnikov porezni dim. Pod vlastelinstvo Đurđevac Ivana Ernušta pripada Središće i 1517. godine, a 1520. godine broj poreznih dimova pod vlastelinstvom Đurđevac je bio isto 37, a uz to su popisana tri siromaha (paupers), dok je župnik posjedovao dva porezna dima.

U neposrednoj blizini sv. Ladislava (kasnijeg Vlaislava) je 1397. godine bilo selo Gregorijanec, kada je popisano iza Pritarja. Godine 1393. zapisano je ispred Prikarja, a 1396. između Brezja i Jeduševca. Selo pod istim imenom spominje se u 1439. godine u sklopu vlastelinstva Prodavić, odnosno Đurđevac, ali se podatak očito ne odnosi na selo uz sv. Ladislav. Isto smatramo za spomene Gregorijanca iz 1492., 1512. i 1514. godine. Posljednji put se Gregorijanec (Gregoryancz) spominje u vlasništvu Jurja literata 1513. godine kada su u njemu popisana dva porezna dima. Gregorijanec je moguće povezati s toponimom Staro Selo zapadno od današnjeg sela Delovi.

Postojalo je i srednjovjekovno selo Jeduševec. Lokaciju tog sela možemo pronaći na topografskoj karti gdje je oko kilometar jugoistočno od današnjeg sela Jeduševca označen toponim Stari Jeduševci koji se očito odnosio na srednjovjekovno selo. Uz toponim Stari Jeduševci zabilježen je naziv Staro Selo, ali kao zasebni lokalitet smješten kilometar zapadnije, koje se zasigurno odnosi na jedno od nestalih srednjovjekovnih naselja. Možda se radi o srednjovjekovnom Lijmbosu ili Pritarju odnosno Prikraju. Na karti iz 18. stoljeća između Jeduševca i Vlaislava također je označen toponim Staro Selo, koji bi se mogao odnositi na jedno od srednjovjekovnih naselja u okolici Sv. Ladislava i Jeduševca.

Sv. Ladislav

Jeduševac se prvi put spominje 20. prosinca 1393. godine, zatim 21. siječnja 1396. godine, a onda u ispravi slavonskog bana Detrika Bebeka (ili Bubeka), pod nazivom Iedesouch, datiranoj 26. siječnja 1397. godine, kao dio posjeda Stjepana Prodavića, zvanog Vrag, koji je trebao pripasti zagrebačkom biskupu kao naknada štete koju je on nanio biskupu opljačkavši posjed Sv. Ladislav. Tom se prigodom spominju dva niza naselja u okolici Sv. Ladislava. Bliži niz čine naselja Gregorijanec, Pritarje i Središće, a malo dalje naselja Veliki i Mali Bozyt, Brezje i Jeduševec. Očito je da ta sela nisu priključena u sastav biskupskog imanja Sv. Ladislava, već su se i dalje nalazila u sklopu vlastelinstva Prodavić, odnosno Đurđevac. Vjerojatno se naziv Edusomich iz 1408. odnosi na Jeduševac, koji se također spominje u ispravi od 22. listopada 1439. godine pod nazivom Jedusowcz. 

Sela Veliki i Mali Bozyt spominju se u ispravama od 21. siječnja 1396. i od 26. siječnja 1397. godine u okolici Sv. Ladislava. Godine 1439. spominje se jedno selo pod nazivom Bozyo između Središća i Jeduševca, te drugo selo Kysbozyo (Malo Bozyo) iza sela Jeduševec i Lijmbos, a godine 1492. zabilježena su opet dva sela – Malo i Veliko Bezije, koja u nazivu donekle imaju sličnosti sa selima Bozyo i Kysbozyo. Jedini toponim koji približno odgovara nazivu Bozje je Prosje (koji je možda iskrivljeni naziv za Bozje), a koji je zabilježen na istočnom rubu današnjeg sela Delovi. Ako bi se naziv sela čitao Bezje, on bi bio sličan toponimu Bezgovje, između sela Drnje, Sigetec te rijeke Drave. Taj toponim ime je dobio od dijela Drnja koji se tamo nalazio i nosio naziv Bezgovec. Prema tome, ako bismo tražili gdje je bilo Bezje ili Bozje, onda bi to svakako bilo u okolici Jeduševca, a možda bi za točniji smještaj naselja odgovarao prostor na istočnom rubu sela Delovi, sjeverno od Novigrada Podravskog.

Uz Središće je 1393. godine zapisano selo Brezje, a godine 1396. i 1397. zapisano je uz Jeduševec. U jednom dokumentu iz 1464. godine također je zapisano selo Brezye, ali je teško utvrditi radi li se o identičnim naseljima. Možda je ovo naselje identično sa selom Brezina (Brezijna) koje se spominje 1439. i 1492. godine. Ovo selo moglo bi odgovarati toponimu Brezine i istoimenom zaseoku sjeveroistočno od Novigrada Podravskog i istočno od sela Delovi.

U blizini današnjeg Novigrada Podravskog spominje se Javorovec, koji bi najvjerojatnije odgovarao prostoru današnjeg istoimenog sela. Prvi put se u izvorima javlja 1439. godine, nakon toga se spominje 1446. godine u jednoj ispravi plemića Ivana Hunjadija. Godine 1478. vlasnikom posjeda Javorovec je pečuški biskup Žigmund Ernušt, a te se godine spominje istoimeno selo. Godine 1488. spominje se da neki Petar iz Javorovca duguje župniku u Strezi 1 forint. Javorovec je 1492. godine popisan na Ernuštovom vlastelinstvu. Godine 1507. Javorovec je sjedište istoimenog vilikata od 22 porezna dima, a dio posjeda je držao Juraj Palica. Ivan Ernušt, zvani Hampo, vlastelin Đurđevačkog vlastelinstva, vlasnik je prema poreznim popisima 1513., 1517. i 1520. ukupno 20 poreznih dimova u Javorovcu.

U srednjem su vijeku u okolici današnjeg Novigrada Podravskog zabilježena još neka naselja koja je teško preciznije ubicirati. Olivrh ili Velivrh se spominje 1338., 1378., 1424., 1426., 1495., 1507., 1513., 1517. i 1529. godine, a sam naziv čija je osnova vrh ukazuje da ovo naselje treba tražiti na Bilogori. Možda se na njega odnose toponimi Selište i Crkvišće, zabilježeni nekoliko kilometara zapadno od Plavšinca i Srdinca, nedaleko sela Srednji Mosti, premda je vjerojatnost mala.

Selo Greda spominje se 1492., 1504. i 1520. godine, a na njega podsjeća toponim Greda oko 2 km sjeverno od današnjeg sela Delovi. Toponim Grede je zabilježen zapadno od sela Hlebine, ali se on najvjerojatnije ne odnosi na ovo srednjovjekovno naselje. Kao prilog mogućnosti da se Greda nalazila na ovom području, u blizini biskupskog imanja, pismo je suca, prisežnika i cijele zajednice grada Koprivnice iz 1636. godine zagrebačkom biskupu u kojem piše: “… A kaiszedole pod V. G. (VassegaGospocztua) imeniemdoztoi, iest mala i uelika Greda nassega Sz. Miklouussa plebanie, nakai imamo Ludouiciet Sigismundidonatias, i toga veliki del Vlahiderse…”

U blizini današnjeg toponima Greda na jednoj karti s kraja 18. stoljeća zabilježeni su toponimi Selišće i Popovice. Drugi toponim mogao bi se odnositi na selo Popovec (Popoucz), koje se spominje 1439. godine. Na okolnom području, najvjerojatnije su se između današnjih sela Jeduševca, Delova, Hlebina i Koprivničkih Bregi nalazila sela Svetilovec, Sedlarovec, Gulinec, Draševec, Gorenovec, Kičakovec i Bregi, koja se u izvorima javljaju tijekom 15. stoljeća.

Limboš

Selo Limboš (Lijmbos) spominje se 1439. i 1492. godine, a najvjerojatnije se nalazilo negdje u okolici Jeduševca, možda na lokalitetu Staro Selo južno od Jeduševca, gdje se danas nalazi šumska površina. Selo Babinščina (Babinschina) 1492. godine popisano je prvo do Javorovca, a prema tome bi ovo naselje tamo trebalo i tražiti. Spominje se i 1446. godine. Godine 1495. spominje se kao Bobinschyna, posjedovao ju je plemić Mihael Horvatić koji je držao pet dimova, a godine 1507. u Babynschyni je tri dima posjedovao plemić Matej. Babynschynu je s Korenom, ukupno četiri dima, posjedovao plemić Matija Otawlych godine 1513., a broj dimova mu je 1517. godine smanjen na samo dva, koliko ih je bilo popisano i 1520. godine.  Na isto područje mogli bismo smjestiti i selo Sinkonis (Synkonys) koje je 1439. popisano uz Javorovec. 

Za selo Pritarje, koje se spominje 1397. godine, može se reći jedino da ga je moguće smjestiti u okolici Sv. Ladislava. Možda se ovo naselje nalazilo na prostoru zvanom Staro Selo između današnjih sela Jeduševec i Vlaislav, ako se taj toponim ne odnosi na neko drugo srednjovjekovno naselje, premda je vjerojatnost za to mala. Ovo selo očito je identično sa selom Pricarye koje se između Gregorijanca i Središća spominje 1396. godine. Godine 1439. spominje se selo Prikraje koje je vjerojatno moguće povezati s Prikarjem odnosno Pritarjem. Prikraje je identično sa selom Prykray koje se spominje 1492. godine. Tu je bilo središte vilikata, koji se pod nazivom Prykray spominje 1507., 1513., 1517. i 1520. godine na Ernuštovom vlastelinstvu. Prikraj (villicatusPeykray) se posljednji put spominje 1534. godine. To je bilo vrijeme građanskog rata između pristaša Ferdinanda Habsburgovca i Ivana Zapolje. Ludovik Pekri početkom spomenute godine uništio je dio posjeda Vuka i Gašpara Ernušta, a među njima i vilikat Prikraj.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI