piše: Matija Dolenec
Veli Biblija: „Jer jedan vjeruje, da smije sve jesti, a koji je slab, jede zelje“, a njemački filozof „Čovjek je ono što jede“. Brutalna anksioznost dijela populacije o kemijsko-biološkom sastavu svakog zalogaja koji unose u sebe danas je prisutnija više nego ikad. Nikad više nego danas nije bilo ljudi koji prolijevaju suze nad svinjama i govedima koji u farmama čekaju svoju krajnju svrhu, konzumaciju. Broj nutricionista u posljednjih nekoliko godina raste proporcionalno broju smijenjenih ministara. Kad smo se već dotakli ministara, naš Nikica, nekadašnji Niđo, suze lije za našim ministrom kickboxerom koji ima sklonost svoju ljubav prema bližnjima demonstrirati na krajnje opasan, ali mora se priznati efektan način. Ministarski pandan Yosemite Sama iliti Podivljalog kauboja Jure nedavno je odlučil da će ribiči uskoro s jednom dozvolom moći loviti na rijekama Dravi, Savi i Dunavu, i to u cijeloj njihovoj dužini. Velika pobjeda. No vratimo se mi nutricionistima amaterima i predložimo pet vrsti ljudi s obzirom na to kak pristupaju hrani. (Napomena: Autor ima oko 150 kilograma i njegove savjete o hrani bolje ne slušati).
1. Svejed vulgaris
To su oni koji jedu sam da se najedu. Spremni su pojesti i kartonsku kutiju ako bu ih zasitila. Ne razmu smisao kulinarskih showova. Kuharica im služi za potkurivanje vatre. Iz nekog razloga vole peći roštilja, koji je većinom više nalik na vuglen nego meso, dok spomenuti u svojem uratku na žaru vidi kulinarsko remek-djelo. Nema im pomoći.
2. Fotogenični kuhar amater
Većinom se radi o veseljacima koji vole nositi pregače, a tu i tam se počastiti i s kuharskom kapom. Kod njih ste sigurni da ne budete otišli nit gladni, nit žeđni. Jedna od rijetkih mana je manijakalno slikanje kraj roštilja, peke, ražnja. Prisiljeni ste svakih pet minuta zauzeti pozu, napraviti cool facu i čekati klik. Slika se kod paljenja vatre, stavljanja na ražnje, slika se dok se gemišt pije. Radikali se slikaju i na čenifi, da zaokruže krug.
3. Kritični gastroakademik
Najčešća im je rečenica prilikom kušanja: „Sve je super, al da si stavio još jednu žličicu pekmeza od borovnice, to bi bilo to“. Njegovo nepce na istoj je razini kao i od boga Dioniza. Kad on kuha, svi miruju. Uz to, razumije se u vina, zemljane i voćne okuse. Kad pije vino, vrti čašu. Ono što je najfascinantnije – on to zna bez ikakve formalne edukacije, njemu je drevna mudrost gastrologije urođena. Tisućljetna tradicija francuske, talijanske, indonezijske, mađarske i nebrojenih drugih kulinarskih škola u njega je ušla prvim dahom. Jasno mu je da kad priprema hranu, koju prezentira božanskim talentom, nitko nema kapacitet cijeniti to što jede. U isto vrijeme božanstvo i patnik, kulinarski Prometej čiji dar ljudi nisu znali primiti.
4. Udio ugljikohidrata 35 g, od toga šećera 25 grama
Relativno friška podvrsta ljudi. Mahom se radi o mlađoj poluosviještenoj i slaboinformiranoj populaciji. Smatraju da je neinformiranost o stanju u svijetu cool. Povijesne činjenice ih ne zanimaju, Kum im je glupi film, patrijarhalni, valjda…. Jedino štivo koje čitaju su deklaracije o sastavu proizvoda, o (ne)rafiniranosti zrna. Ostale informacije dolaze od blogera koji su kompetencije za solit pamet dobili s računom za kameru. Smatraju da se boljim čovjekom postaje isključivo na jedan način. A to je strogo definirani unos proteina i ugljikohidrata i niske razine kolesterola. Prema njima trostruki nobelovac ne znači ništ ako ne regulira unos šećera na dnevnoj bazi i ne pije dosta tekućine. Usprkos snažnoj regulaciji vezanoj uz unos nutrijenata, često pobolijevaju i bledi su. Po mojem, kad ta podvrsta zavlada kao dominantna na globalnoj razini, približava se kraj čovječanstva, a i bolje.
5. Ribiči
Ribe se peču tak za zagrijavanje, malo pod zub. Spremaju se peke, a malo se budu skuhali i fileki, dok druga ekipa slaže srnećeg, v kojem je navek vepar mesto srne. Treća ekipa ima malo prezvrušta, kobase i špeka. Zna se da Joža navek slaže zečji paprikaš, a Tomina slaže kotlovinu. Pri Netajku je navek roštilj. Ne, ne radi se o gastrosajmu na Trgu Dr Franje Tuđmana u Zagrebu, nego o ribičkom natjecanju na Šoderici. O pijači se ne splati ni govoriti. Pojava sve rjeđe, a radosti sve manje.
