S posljednjim danom ovoga mjeseca Ludbrežanima dobro poznati Lukomov radnik Josip Horvat odlazi u mirovinu. Potpuno zasluženu, jer napunio je 65 godina i sakupio 33 godine radnog staža. U radnom vijeku promijenio je nekoliko tvrtki, no najduže se zadržao u spomenutom Komunalnom poduzeću.
Ova je priča objavljena u utorak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
– U Lukom sam došao prije skoro 25 godina nakon što sam s još dosta radnika bio proglašen viškom u jednoj drugoj ludbreškoj tvrtki. Tad mi stvarno nije bilo svejedno, jer imao sam suprugu i četvero djece, a moja opcija, iako sam Rom, nikad u životu nije bila sjediti doma i čekati socijalu. Volim i želim raditi i zaraditi si plaću. U penziju odlazim s radnog mjesta čistača ulica, ali radio sam tu i kao portir, pa na održavanju zelenih površina, pa bio radnik na kamionu za sakupljanje smeća, kosio travu uz željezničke pruge, ma što god mi je bilo rečeno – priča nam Josip.
Prisjeća se i kako je jednom zamalo završio na zapadu azijskog kontinenta, ali od supruge nije dobio zeleno svjetlo za odlazak.
– Bilo je to kad sam dobio taj otkaz u Opremi. S tadašnjeg biroa za zapošljavanje ponudili su mi posao u jednoj firmi koja je tražila radnike za rad u Iraku. Mislio sam si, plaća treba, pa idem na neko vrijeme. Ali supruga je bila jako protiv, rekla mi je da kaj mi pada na pamet, da čuje na TV-u da su tam stalno ratovi, pa nek malo pričekam i valjda ću naći i nešto bliže. Tak da nisam otišao. Onda sam dobio mogućnost za posao tu u jednoj firmi koja sad isto više ne postoji, al vlasnik mi je nudil mjesečnu plaću od 750 kuna! Pazite, očekival je od mene da mu radim cijeli mjesec za te novce. Rekao mi je ili tako ili nikako. Naravno da nije bilo ništ od toga. Činilo mi se da je on mislio kako dobivam od države novce na sve strane, pa bih kod njega bio zadovoljan i s takvom mizerijom. Okrenuo sam se i otišao, jer moja plaća je mojoj obitelji uvijek bila glavni izvor prihoda – prisjeća se Josip.
Mirovina će mu iznositi oko 2500 kuna. Nije puno, ali ne brine jer zna da će si zaraditi još nešto sa strane.
– Prva supruga umrla mi je od raka i sad s drugom imam još dvoje djece koju moramo postaviti na noge. Živim u Vinogradima Ludbreškim i već mi se ljudi javljaju i nude da im kosim travu jer znaju da sam to godinama radio i u Lukomu. Znači, naći nekakav dodatni posao nije problem, a i ja poznajem sebe i ne mogu se zamisliti da odsad budem samo doma i gledam, kaj ja znam televizor, nisam takav tip. Još sam zdrav, jedino me malo muči rame u koje me jednom trknuo jedan s kamionom, ali sve u svemu dobro je, a dok je zdravlja treba raditi – ističe naš sugovornik.
Zadovoljan je i što sve više Roma razmišlja kao i on, pa je u ludbreškom romskom naselju, kaže, teško naći obitelj u kojoj barem jedan član nije zaposlen.
– Svaki Rom koji drži do sebe i svoje obitelji pokušava sam zaraditi za život. Istina, ima još pojedinaca kojima se život svodi na čekanje socijale, ali valjda će i oni jednom promijeniti način života. Jer, biti zaposlen nije samo stvar novca, nego osjećaš se korisnim, naučiš se da obveze moraš poštivati, kolege s posla ti postanu prijatelji i na kraju krajeva primjer si svojoj djeci da je posao nešto normalno, da je to dio života i da se do novca mora dolaziti na takav način. Iz Lukoma će mi najviše faliti Neno Novak, Tomaca i Miha – zaključuje Josip.
FOTO Nikola Wolf
