piše: Stjepko Gambiroža
Ne znam kako je s vama, ali meni postaje sve gadljivije i sve mučnije pratiti današnju politiku i političku scenu jer mi nakon nekoliko minuta vijesti obično krene gora žgaravica nego da sam popio dvije litre nekakvog kiselog crnog vina i uz to popušio dvije kutije cigareta. Zbog prirode posla nažalost moram iako mi povremeno na pamet dođu ideje da pobjegnem od svega negdje u planine i postanem čoban u nekom području bez signala, ali poznavajući sebe, vjerojatno bih od te pustolovine odustao za dva, maksimalno tri dana. Tako da ostajem osuđen na ovu političku kaljužu koja praktički iz dana u dan dobiva novu razinu dna i prisiljen sam slušati izjave i teorije iz kojih je očito da nas se sve smatra imbecilima bez imalo mozga. No, možda i to nije daleko od istine i svi smo stvarno kolektivno oglupjeli kad već tolike godine trpimo i slušamo jedno te isto, prazne priče i bajke i ne činimo apsolutno ništa da bi se to promijenilo.
Danas smo došli do toga da političari apsolutno više nemaju odgovornosti ni za što. Kada se dogodi nešto loše poput nedavnih užasavajućih požara po Dalmaciji, sudara vlakova, zakopavanja potencijalno toksičnog otpada opasnog za zdravlje ljudi na tko zna koliko lokacija po zemlji, tada svi bježe od odgovornosti i prave se da to nema veze s njima. Možda su ovo najsvježiji i najočitiji primjeri, no na njima vidimo da je uvijek za nešto loše odgovoran netko drugi jer ti naši vrli političari jednostavno ne mogu biti za nešto odgovorni. Ipak su oni nepogrešivi, njihovi instinkti su savršeno istančani pa kako bi onda takvi mogli biti odgovorni za nešto loše i što im ne ide u prilog.
Kada ste uopće zadnji put od nekog istaknutijeg političara čuli da je preuzeo odgovornost za nešto loše što se dogodilo? Za neku nesreću ili katastrofu za koju on nije osobno kriv u smislu kaznene odgovornosti, ali riječ je o događaju koji pokazuje svu nefunkcionalnost sustava u kojem živimo i koji je on trebao posložiti? Teško se prisjetiti takvog primjera u posljednjih nekoliko godina, već obično slušamo objašnjenja da je odgovoran netko drugi ili treći, da je to bilo nešto što se nije moglo predvidjeti i nikome ništa. No, dok svi bježe od odgovornosti kao vrag od tamjana, kada je riječ o preuzimanju zasluga, e tu je već posve drukčija priča.
Tada su za to zaslužni upravo oni i nitko drugi. Blago je reći da je postalo gadljivo slušati te političare i političarke koji konstantno hvale sami sebe ili jedni druge i stalno ponavljaju iste mantre da su za sve dobro zaslužni oni. Kada im se recimo postavi pitanje o tome zašto imamo najveću inflaciju u Europi, tada su za to odgovorni neki vanjski čimbenici. Današnja politika svela se isključivo na borbu za ostanak na vlasti. Na grozničavo grebanje noktima za vlast i pozicije moći jer svjesni su da su bez nje nitko i ništa. Potpuno je tim ljudima bez stida i morala svejedno što će ostati poslije njih i hoće li sustav kojim su upravljali nakon njih biti funkcionalniji ili će se jednostavno sve raspasti. Njih to ne zanima i tragična je i bolna istina što živimo u vjerojatno najciničnijem vremenu kada se ljude pokušava uvjeriti da su slijepi pored zdravih očiju i da su oni zli i podmukli jer ne prepoznaju sve te silne grandiozne uspjehe vlasti.
Posebno je gadljivo slušati i gledati političare dok se hvale kako su oni izgradili ceste, škole, bolnice, zgrade ili što god. Kao da su iz svog džepa ili sa svog računa pustili novac za izgradnju, a zapravo je riječ o novcu svih nas, bilo da je došao iz domaćeg ili europskog proračuna koji u zajedničku kasu uplaćujemo kroz poreze i razne doprinose. I iz psihološkog aspekta je pomalo fascinantno pa i mazohistički gledati i slušati ih dok se međusobno hvale i ulizuju onima na poziciji iznad, a čovjek ima dojam kao da bi svi ti bestidnici bez problema dali i guzice za ostanak na vlasti.
Svi oni kao da su zanat izučili na temelju tri pravila pobjede koja je navodno svojedobno svom tada mladom učeniku Donaldu Trumpu otkrio njegov mentor, kontroverzni njujorški odvjetnik Roy Cohn. Ta tri zlatna pravila glasila su:
1. Napadaj, napadaj, napadaj.
2. Ništa ne priznaj, sve poriči.
3. Bez obzira na sve što se dogodi, proglasi pobjedu i nikad ne priznaj poraz.
Upravo tako ponašaju se danas hrvatski političari, ta bezgrešna, bogomdana i nepogrešiva stvorenja koja vjerojatno misle da su na svoje pozicije stigli božjim proviđenjem. Pa je valjda Bog ili neko slično božansko stvorenje valjda jedini koji ih može maknuti iz našeg vidokruga.
