piše: Stjepko Gambiroža
Otkako je svijeta i vijeka posao u državnoj službi ili javnom sektoru bio je san snova za dobar dio stanovnika. I u vijestima koje gotovo neprestano čitamo baš uvijek netko „padne“ jer je primio ili dao mito kako bi zaposlio nečijeg nećaka, kćer ili pašanca kao referenta u odjelu za izdavanje dozvola, vozača hitne pomoći, domara u školi ili sudskog službenika. Teško se sjetiti slučaja da je neki privatnik uzeo mito kako bi zaposlio nekog možda i potkapacitiranog mladića. Osim u slučaju kada je i to imalo veze s državnom službom pa mu je zauzvrat obećan neki posao s državom.
Dok bi očevi, stričevi, ujaci i djedovi obično bili zaduženi za dobru staru „mitomaniju“, majke, bake, tetke, strine i ujne pribjegavale su drugoj, još prokušanijoj metodi. Molile bi se svetom Anti ili nekom drugom svecu popularnom u obitelji da njihov sin, unuk, nećak ili pašanac završi školu, a potom da ga prime negdje u javni sektor. Kada bi se to konačno i dogodilo, i ne znajući da je ključnu ulogu ipak imala kuverta, plaćao bi ženski dio obitelji mise zahvalnice, odlazio na hodočašće u Lurd ili barem Mariju Bistricu, istinski vjerujući da je dobri Bog na nagovor njenog omiljenog sveca zaista intervenirao i prosvijetlio zaduženom za zapošljavanje. No, prije nekoliko godina ostadoše ti omiljeni kućni sveci bez posla i u raju zavlada panika. Napustiše državu stotine tisuća mladih, a u međuvremenu stigoše ovdje mladi iz nekih drugih dijelova svijeta koje baš i ne možeš zaposliti kao referente iz jednostavnog razloga jer i ne znaju ljudi hrvatski. Sjede tako u raju sveti Ante, Franjo, Grga, Jozo, Mato, Lajoš i kako li se već zove cijela ta vojska svetaca čija imena možemo pronaći na katoličkom kalendaru i uzalud čekaju da ih netko zazove. Utihnule odjednom molitve, zagovori, gotovo nitko osim onih najvjernijih ne zaziva njihova imena i traži da u njihovo ime povuku Boga za rukav da snahi ili zetu sredi posao u općini ili barem nekoj agenciji za koju nitko i ne zna da postoji. Tek rijetki apel nekog čiji je ukućanin bolestan, no nedovoljno da uopće i odu na svoj posao u oblaku broj tri.
Ima li što u tebe, upita tako u prolazu sveti Bonifacije svetu Ceciliju, na što ona samo odmahne rukom uz razočaran izraz lica. U nedostatku posla odaše se tako neki sveci igrama na sreću, kladionici, nadajući se da bi tako mogli osigurati egzistenciju u tim teškim vremenima, a priča se da su neki zaglavili i s porocima. Nedostatak posla nakon nekog dužeg vremena može svakoga odvesti na stranputicu, čak i one najbolje od nas, zna to dobro svaki onaj koji se našao u takvoj situaciji pa zašto se isto ne bi dogodilo i svecu kada se nađe u sličnom položaju. Situacija je navodno postajala tako neizdrživa da se u raju počelo razmišljati o nekoj vrsti štrajka. Barem mirnog prosvjeda, jer uz odljev duša iz ove naše male zemlje, počeše se tih dana plaće u realnom iliti poslovnom sektoru približavati plaćama u javnom sektoru i uplašiše se sveci da više nikad nikome neće biti potrebni i da nitko više nikad neće zazvati njihovo ime.
No, dogodi se onda prava božanska intervencija i u samo dvije godine plaće u javnom sektoru porastoše za gotovo pedeset posto, a rajski biznis vrati se u normalu. Jer kako je pokazalo istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu, prosječna bruto plaća u javnom sektoru između lipnja 2022. i lipnja 2024. godine porasla je čak 47,5 posto, dok je istovremeno u poslovnom sektoru porast bio dvostruko manji i iznosio je tek 23,9 posto. Napuniše se tako ponovno rajski uredi za posredovanje u zapošljavanju pri javnoj službi, dobro raspoloženje i radni elan vrati se među svetačku radnu snagu, a naš svijet i taj drugi svijet ponovno se vratiše u balans. Priča se da svetačke linije u rajskim uredima nikad nisu bile užarene kao posljednjih mjeseci, a stopa odavanjima porocima u samo nekoliko tjedana se prepolovila. Tek su sveti Vinko i sveti Martin u nekoliko navrata viđeni u situacijama koje baš ne priliče svetim ljudima, no i nije im za zamjeriti. Ipak oni imaju posla s posve drugom vrstom klijentele.
FOTO ilustracija
