piše: Stjepko Gambiroža
Imao sam nekoć jednog poznanika koji se svaki puta kada bi otvorio novine iščuđavao tome kako se svakog dana ili tjedna, ovisno radi li se o dnevniku ili tjedniku, dogodi baš toliko događaja da se novine savršeno popune. Da je samo jedan auto više izletio u kanal ili da je u nekom selu održana još jedna smotra folklora, poremetio bi se cijeli koncept, a ne daj Bože da je jedan pas manje ugrizao poštara ili da se jedna ljepotica manje ukazala na špici, tada bi vjerojatno u novinama ostala rupa. Rezonirao je tako nekako taj moj poznanik koji je kasnije tvrdio da se samo zafrkavao, u što i nisam baš siguran, no riječ je o jednom od onih dinosaurusa koji i dalje preferiraju novine ispred ovih modernih elektronskih medija.
U tim modernim elektronskim medijima čovjek objavi svakakvu glupost pa je već sljedećeg trenutka može izbrisati, no dobri, stari papir trpi sve. Sjećam se tako prije nekih ima već možda 18 godina kako sam na tom dobrom, starom papiru čitao o tome kako se ukida obvezno služenje vojnog roka, a na snagu stupa profesionalizacija Oružanih snaga. Sjećam se dobro kako sam umirao od smijeha jer se jedan prijatelj s kojim sam u tom trenutku bio u društvu, za odsluženje vojnog roka prijavio možda tek nekoliko tjedana ranije, dok je drugi upravo krenuo na civilnu službu koja je trajala još nešto duže. Sjećam se i vremena kada su negdje krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih moji vršnjaci odlazili na odsluženje vojnog roka. Čak ih je većina, ako se dobro sjećam, išla baš u Koprivnicu, a iz njihovih priča postalo je jasno da je vojni rok tada izgubio svaki smisao. Bilo je to vrijeme kada valjda nikome nije bilo na kraju pameti da će nas netko napasti ili da bi se u Europi ponovno mogli voditi krvavi ratovi. A tako je, po pričama prijatelja i poznanika u to vrijeme izgledao vojni rok. Pričali su oni tako da su za vrijeme odsluženja vojnog roka pili još i više nego kod kuće, a njihova iskustva nisu ni izbliza podsjećala na iskustva naših roditelja, koji su obično slani u neke pripizdine na Kosovu, jugu Srbije ili Makedonije kad su služili JNA. Činilo se to više kao neki produženi maturalac i po svemu je sudeći tada bilo dobro da je to završilo u ropotarnici povijesti.
I eto, bliži se rok za predaju teksta za novine, što je nešto što mojim mlađim kolegama koji se bave novinarstvom možda i nije poznato, a na moje veliko zadovoljstvo to je jedini rok koji sam u životu upoznao. Kada evo informacije da su poznati detalji na koji će se način ponovno u nas služiti taj vojni rok. I ponovno sam počeo urlati od smijeha jer sam se sjetio ovih današnjih mladunaca koji hodaju u uskim trapericama i svi kao da imaju iste frizure. Možda se i nije lijepo veseliti tuđoj nesreći, no kako će drukčije reagirati čovjek kad zamisli ove današnje mlade generacije na odsluženju vojnog roka. Pa makar on i trajao samo dva mjeseca.
Možda kao netko tko se zahvaljujući ćoravosti izvukao iz služenja vojnog roka i nisam najmjerodavniji komentirati, no ne mislim da je to nešto što mi je posebno nedostajalo u životu. Doduše, bio sam u početku raspoređen za vojnog Luku Modrića odnosno vezista, no zahvaljujući dobroj strateškoj procjeni da ne bi bilo loše malo razvući studiranje, prvo sam dočekao oslobađanje od vojske, potom i njeno ukidanje. I da se to nije dogodilo pa da sam morao u vojsku, pretpostavljam da bih i s tim skromnim znanjem dobivenim u tih šest mjeseci džombarenja vrlo vjerojatno i dalje bio tek laka meta u današnjem modernom obliku ratovanja i mogu se kladiti da bi me neki dron „skinuo“ prvog dana kada bih stigao u rov. Hajde, današnje generacije barem neće truliti i gubiti godinu ili deset mjeseci života koliko je odletjelo u vjetar ovim mojim nesretnicima, nego će morati „guliti“ samo dva mjeseca. No, što je najbolje od svega, i ubuduće će postojati opcije za one koji zbog priziva savjesti odbiju služiti vojni rok.
Tek na to sam se nasmijao tako glasno da je zvonilo s obje strane Bilogore, jer jedna od opcija za one koje užasava sama pomisao na oružje bit će četiri mjeseca rada za lokalnu samoupravu. I to na komunalnim poslovima osam sati dnevno za županiju, grad ili općinu, ovisno gdje ti županijski, gradski ili općinski starješina da prekomandu. Ovi moji, što su prije dvadesetak godina bježali iz vojarni kako bi lokali u obližnjim birtijama pa pokušavali zavesti lokalne djevojke sumnjiva morala, bit će male bebe kada u birtije nahrupi taj komunalni bataljun guštera. Ako te mlade nade još uopće i idu u birtije, tko će znati te TikTok generacije, ne bi me čudilo da se druže preko Skypea.
FOTO arhiva
