Fizioterapeutkinja Zdenka Kuzmić iz Carevdara nakon 43 godine rada na odjelima kirurgije i ortopedije koprivničke Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek otišla je u zasluženu mirovinu. Kroz njene ruke prošlo je više od 65.000 pacijenata, ne pamti tko iz bolnice nije „otišao na svojim nogama”, a posebno je ponosna na rehabilitaciju stotinjak ranjenika tijekom Domovinskog rata. U mirovini je nešto više od mjesec dana i, kako nam je rekla, u mirovini joj je stravično jer uopće nije navikla biti doma i u miru.
– Fale mi ljudi, zadnji dan na poslu sam imala 28 pacijenata i onda dođeš doma i misliš si: „Kaj sad?”. Teško mi je, ali polako se navikavam – kazala je Zdenka kojoj ovo zanimanje nije bilo prvi izbor nakon srednje škole. Prvi izbor bio joj je Prirodoslovno-matematički fakultet, htjela je biti inženjerka biologije, no poštar nije dobio obavijest da je primljena. Zakasnila je i odluka je morala pasti na njen drugi izbor. Prvi dan na praksi se čak i srušila i profesorica joj je rekla da ona nije za to. No, zanimalo ju je to, bila je uporna, a čak je i njena diplomska radnja bila o protezi kuka. Ne znajući tada što će biti s njom i što će raditi, smatra da je tada očito već odlučila. Zdenka je tijekom svoje karijere dobila i dva nadimka; dobri duh odjela i Struja. Prvi se nametnuo jer ne pamti da netko iz bolnice nije otišao doma „na svojim nogama” i pritom bio neizmjerno sretan i zahvalan, a kazala je i da ju je 90 posto ljudi jako voljelo. Za onih 10 posto smatra ili da nisu shvatili ili su pobrkali njeno radno mjesto koje možda je grubo, ali donosi korist, s njenom naravi koja je potpuno drugačija; topla i empatična. S druge strane, Struja joj je ratno ime koje su joj nadjenuli tijekom Domovinskog rata. Hodala je s malim aparatom koji je vršio stimulaciju živaca i odatle ovaj simpatičan nadimak. No, kad je prvi konvoj s ranjenicima iz Vukovara stigao u koprivničku bolnicu, mislila je da neće moći odraditi posao. Njen bratić i ujak bili su u logoru u Vukovaru i mama joj je tada rekla: „Zdenka, molim te,pomozi koliko najviše možeš, možda će tamo netko pomoći našima”.
– Boro je bio dijete, imao je 18 godina i njemu je noga bila doslovno izvađena iz kuka. Nije htio pričati. Ne mogu vam ni opisati koliko je tu trebalo truda da se on rehabilitira. Dragala sam ga, gladila, plakala s njim i dobila ga tek nakon par dana da uopće počne vježbati. Prohodao je, danas ima četvero djece, živi u Puli i dobio je dobru protezu. Sretna sam što mi se ti ljudi uvijek javljaju – pojasnila je Zdenka. Prisjetila se kako je tijekom jedne od obljetnica stigla u bolnicu i Vesna Bosanac, tadašnja ravnateljica vukovarske bolnice, no na obilježavanje su bili pozvani samo operateri, ne i njegovatelji. No, tada su ranjenici tražili da dođu i oni.
– Ja dolazim, a oni viču: „Došla je Struja”. Veli doktorica Bosanac: „Ali, ima struje”. Onda su joj objasnili da sam ja Struja zbog svog aparata – ispričala je Zdenka i dodala da je ovo jedna od dobrih priča u toj strahoti rata. Upravo ti ratni dani su ono što će najviše pamtiti iz svog radnog vijeka, a najviše će joj nedostajati ljudi s kojima je radila spomenuvši pritom pet prekrasnih mladih doktora koji su se oslanjali na nju i ona na njih, i sve svoje kolegice koje su joj bile na pomoći.
– Ponosna sam što sam radila u bolnici i na to što su mi dali priliku da svoje talente; toplinu, empatiju i stručnost razvijem zahvaljujući svima njima do kraja – zaključila je Zdenka koja se prigodnim domjenkom oprostila od svojih radnih kolega s odjela ortopedije i fizikalne terapije.
FOTO Nikola Wolf, ustupila Zdenka Kuzmić
VIDEO Nikola Wolf
