piše: Stjepko Gambiroža
Ispred nas su još jedni izbori, već četvrti u razdoblju od nešto malo više od godinu dana. Poklopilo se tako da smo lani tri puta izlazili na birališta i glasali prvo na parlamentarnim, potom europskim, na kraju i predsjedničkim izborima. Nakon ovih izbora u nedjelju ćemo, ako se nešto nepredviđeno ne dogodi, od birališta apstinirati gotovo tri godine jer tek negdje u prvoj polovici 2028. godine istječe mandat Vladi Republike Hrvatske.
Prosječna izlaznost na lokalnim izborima otkako se neposredno biraju gradonačelnici, načelnici i župani kreće se oko 45 posto, a to obično varira od mjesta do mjesta. I dok se kod nas izlazak na izbore smatra građanskim pravom odnosno slobodom pojedinca da odluči hoće li glasati, postoje i neke zemlje u kojima je izlazak na izbore obavezan. Premda neki smatraju da je prisiljavanje ljudi da izlaze na izbore kršenje osobnih sloboda, veća izlaznost uvijek osigurava veći izborni legitimitet.
Recimo, na prošlim parlamentarnim izborima HDZ je osvojio većinu i mandat za sastavljanje još jedne Vlade, osvojivši ukupno 730 tisuća glasova. Ako znamo da prema službenom popisu imamo oko 3,7 milijuna glasača, to znači da je ni dvadeset posto državljana Hrvatske s pravom glasa bilo dovoljno da bi se izabrala Vlada kojoj je ipak trebala podrška i nekih drugih stranaka. Što bi se dogodilo kada bi i u Hrvatskoj izlazak na izbore bio obvezan nemoguće je i nezahvalno prognozirati, a najpoznatiji primjer zemlje u kojoj je glasanje na izborima zakonska obveza je Belgija.
Ondje neizlazak na izbore može rezultirati novčanom kaznom, a građanin koji ne glasa na četiri izborna procesa u razdoblju od 15 godina može ostati bez prava glasa, dok oni koji ne izlaze na izbore jako teško mogu očekivati zaposlenje u javnoj upravi. Izlazak na izbore je zakonska obveza i u Australiji, gdje su također predviđene novčane kazne za one koji ne glasaju, a ista je situacija u Argentini. U Brazilu je pak izlazak na izbore obvezan za građane koji su stari između 18 i 70 godina, a neodlaskom na izbore se čak riskira i gubitak nekih javnih usluga. Situacija je posebno problematična za one koji ne izlaze na izbore u Boliviji jer su ondje sankcije za one koji ne izlaze na izbore prilično drakonske. U ovoj južnoameričkoj državi glasačima se poslije izbora daje kartica kako bi mogao dokazati da je sudjelovao na izborima. Ako nisu izašli na izbore, mogli bi se naći u ozbiljnim problemima u razdoblju od sljedeća tri mjeseca jer ne mogu podizati plaće iz državnih banaka, ne mogu dobiti putovnicu ili obavljati bilo kakav službeni postupak u javnim institucijama.
Ono što je u cijeloj toj situaciji najnevjerojatnije je spoznaja da to svoje glasačko pravo shvaćamo tako olako. Kao da je to nešto što oduvijek postoji, a i ne razmišljamo da su se generacije i generacije prije nas morale boriti da bi uopće i dobile mogućnost izlaska na izbore. Prije nešto više od stotinu godina, odnosno pred raspad Austro–Ugarskog carstva, pravo glasa imalo je tek između 200 i 300 tisuća stanovnika Hrvatske. Bili su to samo muškarci, ali ne svi, već se pravo glasa ograničavalo određenim imovinskim i obrazovnim cenzusom. Koje desetljeće kasnije u Kraljevini Jugoslaviji pravo glasa imali su svi muškarci stariji od 21 godine, a žene su Hrvatskoj pravo glasa dobile tek 1945. godine. No, izbori u Titovoj Jugoslaviji bili su zapravo obična farsa jer je bio to jednopartijski sustav, tako da smo prave izbore dobili tek prije nekoliko desetljeća sa samostalnom Hrvatskom. Zato svoje pravo na glasanje ne bi trebalo shvaćati olako, već ga i iskoristiti.
