Uoči velikog svečanog vojnog mimohoda koji će se danas održati u Zagrebu, među više od 3.400 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske naći će se i Dajana Majnović (33) iz Budrovca, prigradskog naselja kraj Đurđevca. Na mimohodu će biti u ulozi zapovjednice borbenog vozila MATV, rame uz rame s kolegama i kolegicama u postroju motoriziranih i mehaniziranih vozila i kako je naglasila, neće biti jedina žena.
Dajana je odrasla u svijetu sporta. Od malih nogu trenira taekwondo, licencirana je trenerica borilačkih vještina, a vojni poziv nije joj došao iznenada, već je sazrijevao godinama. Ozbiljno je o vojsci počela razmišljati tijekom srednje škole. Privlačili su je izazovi, disciplina i adrenalin.
Na dragovoljno služenje vojnog roka prijavila se 2015. godine. Prvo je bila u Tigrovima, a danas je ponosna pripadnica 7. gardijske brigade Pume. Od 2020. godine, nakon završene Dočasničke škole u Požegi, obnaša dužnost zapovjednice borbenog vozila pješaštva.
Kako nam je otkrila, inspiraciju i snagu za ovakav životni put pronašla je uz oca, dragovoljca Domovinskog rata i danas umirovljenog policajca, koji joj je prvi pokazao kako izgleda boriti se, ne samo u ringu, nego i u životu.
Ulazak u vojsku za nju nije bio bijeg, nego dolazak kući, a prvi šok očekivan.
– Ritam, disciplina, tijelo koje se mora naviknuti. Ali ubrzo sam znala da je to moj put. U početku su me pratile predrasude i komentari tipa „zašto baš vojska“, „nije to za ženu“. Isprva ti takve rečenice sjednu kao kamen, ali vrlo brzo naučiš – ne objašnjavaj, pokaži. Dokazivala sam se kroz rad, ponašanje, odgovornost. Danas osjećam da sam te predrasude ne samo razbila, već i promijenila način na koji me pojedinci gledaju – ne kao „ženu u vojsci“, nego kao profesionalca koji zna što radi. No ipak je većina ljudi imala pozitivno mišljenje od samog početka, pogotovo oni koji me znaju jer sam od malena bila zvrk, uvijek u muškom društvu, igrala s dečkima nogomet, nikada nisam mogla biti na jednom mjestu. Tako je i dan danas. Ono što mi je najzanimljivije u cijeloj toj priči, sva ta ekipa s kojom sam odrastala danas je u vojsci ili policiji – govori.
Dan zapovjednice u oklopno-mehaniziranoj brigadi nije nimalo glamurozan. Rano buđenje, smotra, brifinzi, tjelesna priprema, obuka i neizostavna doza fleksibilnosti. Svaki dan donosi nešto novo, a otkrila nam je i što ju najviše motivira.
– Kad vidim rast i razvoj kod mlađih kolega, kako mladi vojnik koji je jučer bio nesiguran danas samostalno rješava situaciju. To mi daje smisao – pojašnjava te otkriva da joj je najveći izazov kako postići balans, kako ostati miran i čvrst i kad pritisak raste, kako voditi a da ne izgubiš sebe.
– Učiš to svakodnevno, na terenu i u sebi – veli.
Kolege je danas ne gledaju kao ženu u vojsci, nego kao vođu. Kroz godine je, kaže, stekla autoritet, a pokoja šala ili komentar više je ne mogu izbaciti iz takta.
– Oni koje ja vodim doživljavaju me kao vođu jer znaju da sam tu zbog znanja, odgovornosti i timskog duha, a ne zbog kvote. Povremeno se sa strane pojavi komentar, poneka šala, ali to me više ne dira. Rad i stav sve govore. Tako je i iz moje perspektive, draži su mi ljudi koji su jaki na svojim djelima, ne samo riječima –
Nije lako biti žena u borbenim postrojbama, ali Dajana poručuje da nije ni nemoguće.
– Nije lako, to treba otvoreno reći. Fizički zahtjevi, mentalna čvrstoća, život u kolektivu gdje su žene još uvijek u manjini, to sve nosi težinu. Ali nije ni nemoguće. Žena može biti itekako jaka, organizirana i pouzdana u svakom smislu. U borbenim postrojbama važnije od spola je tko si kad stvari postanu ozbiljne, a tu vrijediš onoliko koliko si spremna preuzeti – govori.
Mladim djevojkama koje sanjaju isti put poručuje:
– Strah je normalan, ali neka ne bude razlog da ne pokušate. Društvo će uvijek nešto reći, ali vi morate znati što želite. Ako osjećate taj poziv –idite za tim. Bit će teško, ali svaki korak koji napravite za sebe vrijedi. Nismo tu da budemo „muško i žensko u vojsci“, nego da budemo jednako sposobni ljudi u službi – poručuje.
Dajana je s godinama naučila da emocije nisu slabost, već alat. Nisu prepreka profesionalnosti, nego njezin dodatak. I baš zato, kaže, vođenje drugih promijenilo ju je iz temelja jer vodiš primjerom, a ne titulom.
U današnje svečanom mimohodu sudjeluje s velikim ponosom, ali i osjećajem odgovornosti. To nije samo hod po asfaltu to je simbol službe, časti i odavanja počasti onima koji su prije nje hodali istim putem.
– To je trenutak kad ne predstavljaš samo sebe, nego cijelu postrojbu, cijele oružane snage. To je čast, ali i odgovornost da pokažeš što stoji iza svake uniforme. I svaki korak koji napraviš tada, nosiš s ponosom. Za mene osobno, to je i zahvala svim Hrvatskim braniteljima i onima koji su svoj život dali da bi mi sada tu bili – govori.
Ova mlada žena istovremeno sanja o novim zapovjednim izazovima i misijama, a njezina najveća ambicija je postati mentorica.
– Dvije mirovne misije sam već odradila, sada me osobno najviše privlači rad s novim generacijama. Biti ona osoba koja nekome „otvori vrata“ – to bi mi bila najveća čast. Želim ostaviti trag koji će živjeti i kad skinem uniformu. Meni je moj prvi zapovjednik najviše ostao u sjećanju i uvijek ga se rado sjetim jer je ostavio dubok trag u mom životu usmjerivši me u pravom smjeru, takva želim i ja biti – ističe Dajana za koju nema odmora ni kad skine uniformu.
Tada trči, volontira, pomaže starima u selu, skuplja humanitarne kilometre i na usluzi je dobrovoljnom vatrogasnom društvu kao vatrogasac prve klase.
– Kad skinem čizme i vojničku opremu, odmah uskačem u tenisice i sportsku opremu jer me najviše vesele humanitarne utrke i volontiranje. Također se bavim trail trčanjem, članica sam trkačkog kluba Đurđevac tako da vikende provodim po cijeloj Hrvatskoj, ovisno gdje je koja utrka. Od nekih svjetski poznatih humanitarnih utrka koje trčim želim istaknuti Wings for life i UNICEF i ovim putem želim pozvati sve one koji mogu i žele: Hodaj, trči, doniraj, tvoje malo nekome je sve. Kada sam kod kuće, volim provoditi vrijeme s obitelji, volim svirati gitaru i slušati moje sestre kako pjevaju. Najviše me veseli kad navečer legnem u krevet znajući da sam bar nekome uljepšala dan – zaključila je Dajana za kraj.
