Fantastičan je mjesec iza svih članova Ronilačkog kluba Šoderica iz Koprivnice, inače jednog od najuspješnijih sportskih kolektiva u povijesti našeg grada. Osim što su proslavili jubilarni 50. rođendan kluba, 2024. godina ostat će im u nezaboravnom rezultatskom sjećanju jer su plivači Šoderice osvojili medalje na najvećim smotrama. Viktor Lovreković osvojio je srebrnu i brončanu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu u litvanskom Klapeidu, a potom su Tin Treščec i Petar Koluder osvojili čak četiri medalje na Svjetskom kupu za mlade u bazenima koji se održao u mađarskom Keckemetu. Posebno je bila važna medalja Treščeca, koji je na utrci od 400 metara osvojio zlatnu medalju i tako u klupske vitrine donio prvu zlatnu kolajnu sa Svjetskih kupova u 50-godišnjoj povijesti kluba. Povodom ovih odličnih rezultata i 50. obljetnice osnutka kluba, na valovima RKC-a gostovali su tajnik, trener i klupski instruktor Božidar Flis te jedan od najperspektivnijih članova RK Šoderica Viktor Lovreković.
PL: Koji su najvažniji uspjesi kluba u proteklih 50 godina i što biste izdvojili kao najvažnije prekretnice u njegovoj povijesti?
– U ovih 50 godina imali smo jako puno uspjeha. U samim počecima, 1985. godine, postali smo prvaci Hrvatske, a nismo imali ni bazen ni dvoranu za trening. Tada smo trenirali samo na Šoderici i to nas je pokrenulo da još više radimo. Kasnije smo jedanput tjedno išli u Varaždinske Toplice, a nakon što je izgrađen bazen u Čakovcu, trenirali smo tamo. To je bilo zaista naporno. Prvenstveno je bio bitan tehnički dio treninga, koji smo odrađivali na Šoderici, gdje smo imali dobre uvjete. Velika prekretnica u radu kluba bila je izgradnja bazena u Koprivnici, koji su omogućili ovakve treninge koje imamo sada i sportaše kao što su Viktor Lovreković, Tin Treščec, Petar Koluder, kao što su bili Vlado Šoštarić te Dominik i Luka Đurđ.
PL: Klub ima zavidan broj državnih i međunarodnih rekorda. Koje biste izdvojili kao najposebnije?
– Prije nego su otišli studirati u Zagreb, braća Đurđ i Marko Sremec držali su pola hrvatskih rekorda. Luka Đurđ je još uvijek vlasnik triju državnih rekorda, a s tim su nastavili Viktor i Tin.
PL: Koji su sportaši obilježili povijest Šoderice i postigli najveće uspjehe?
– Moram spomenuti Zorana Rozovića, koji je bio prvi kandidat za reprezentaciju Jugoslavije. Nakon toga sam ušao ja i Hrvatska se kasnije osamostalila. Šoderica je 1992. imala šest od deset članova reprezentacije. To su bile Elizabeta i Jelena Gazić, to je jedinstven slučaj da su kćer i majka reprezentativke. Zatim Jadranka Samardžić, Dragica Kramarić, Zoran Posavec i moja kći Nina Flis. Bila je, dakle, i situacija kćerka i otac. Imali smo jako puno uspjeha, puno godina držali smo primat u Hrvatskoj, a jedno vrijeme i u Jugoslaviji.
PL: Klub trenutno ima 107 članova. Koliko je tu rekreativaca, a koliko natjecatelja?
– Ovako, 56 je mlađih od 18 godina i oni su svi redoviti na treninzima, dok smo mi stariji ili voditelji ili rekreativci. Jedino moram spomenuti veteranku Antoniju Patrčević Lončarić, koja je prošle godine u Beogradu osvojila prva mjesta na 1000 i 3000 m, a ove godine bila je u Francuskoj.
PL: Pored Viktora, spomenuli smo Treščeca i Koludera. Koga još od mladih istaknuti kao perspektivne natjecatelje kluba?
– Sada dolazi jedna nova, mlada generacija. Imamo puno perspektivniju ekipu, ne računajući ovaj trojac, koji je stvarno fantastičan. Nažalost, nedostaje nam još jedan koji bi im po kvaliteti odgovarao za štafetu. Tu su nam djevojke koje su sad još kadetkinje. To je Ljupka Patrčević Lončarić, Lea Mesarek, Rea Vuk i Dora Bradić. Mislim da ćemo ubuduće o njima dosta slušati.
PL: Ove ste godine dobili Medalju Grada Koprivnice. Što to priznanje znači za Vas osobno i za klub?
– Za mene jako puno. Jedna čista slučajnost dovela me tu i 46 godina sam neprekidno u ovom klubu, a veći dio vremena bio sam trener. Od ’85. sam trener i sad sam u drugom mandatu tajnik, a od ’95. instruktor. Radio sam s i upoznao zaista puno sam ljudi.
PL: Imate li koje nezaboravno iskustvo tijekom ronjenja?
– Radio sam nešto profesionalno u Libiji. Bili smo na 42 metra dubine i imali osjećaj kao da nas netko gleda. Okrenemo se, a dva delfina pet metara od nas promatraju kako radimo.
PL: Što vas motivira da nastavite raditi i planirate li se još aktivno baviti natjecateljskim ronjenjem?
– Dok vidim trening, kako se djevojke trude, to je posebno zadovoljstvo. I Dominik, dok radi s njima trojicom. Dok vidite da su djeca sretna dok idu kući, opušteni su, a i meni je isto tako. Druge godine idem u mirovinu. Sad ne mogu trenirati jer sam vani i pratim djecu, ali dao sam si zadatak da si odem na bazen otplivati, upravo radi sebe i kondicije. U veteranskoj konkurenciji, zašto ne?
PL: Viktore, koliko se dugo baviš ovim sportom i kako si se osjećao dok si srušio prve rekorde?
– Treniram od 2018. Nije me sport nešto privlačio, a onda sam, dok je došao Dominik (Đurđ, op. a.), krenuo trenirati za stvarno i otada se vidi ogroman napredak. Prvi rekord koji sam srušio bio je mlađejuniorski na 400 m. Nikada nisam imao taj osjećaj da ću biti najbolji, ali dok sam nabavio peraje i otplivao utrku, motiviralo me da nastavim raditi i srušim druge rekorde u drugim disciplinama.
PL: Od svih medalja i priznanja, koje ti je najdraže?
– Najdraže mi je drugo mjesto u Litvi na Europskom juniorskom prvenstvu. To je bilo na 1500 metara. Pripremao sam se, imali smo visoka očekivanja i dok sam uzeo tu medalju, bio sam preplavljen emocijama. Stvarno je bio poseban osjećaj. Nisam takvo što nikad doživio. Bio sam prvi junior u Hrvatskoj koji je osvojio medalju na takvom natjecanju s reprezentacijom.
PL: Litva, Europsko juniorsko prvenstvo, rekao si nam koju riječ o tome. Kakav je plasman tamo bio i kako je bilo? Ima li neko natjecanje koje ti je ostalo u sjećanju kao dosta teško i kako si se nosio sa situacijom?
– Bio sam drugi na 1500 i treći na 400 metara. Bila je stvarno velika konkurencija, veća od drugih natjecanja. Očekivao sam tako dobar rezultat i ostvario se. Bilo mi je lijepo i nadam se da ćemo takve uspjehe opet postizati na sljedećim natjecanjima. Teško? Prošle godine u Egiptu bili smo na predstartu u šatoru s klimom i izašli smo na otvoreni bazen, gdje je temperatura bila 40 stupnjeva.
PL: Koji su ti najveći snovi, ambicije koje želiš ostvariti?
– Da na Svjetskom prvenstvu osvojim medalje i da se kvalificiram na Svjetske igre. Na one koje će se održati 2025. nisam uspio, ali 2029. godine… Vidjet ćemo.
FOTO arhiva
