piše: Stjepko Gambiroža
„Kažeš da ima osamnaest? Pa to uopće nije loše!“, uzbuđeno je gotovo povikala djevojka u ranim dvadesetima sa susjednog stola na terasi kafića u kojem sam odlučio popiti jutarnju kavu. Lice joj je bilo gotovo sakriveno onim velikim sunčanim naočalama, a bez brige, nisam prisluškivao, nego je ta mlada cura tih nekoliko riječi izgovorila dovoljno glasno da ih čujem ne samo ja, već praktički i svi ostali koji su se u tom trenutku nalazili na terasi i oko nje. Nažalost, oduševljenje glasne djevojke i njene prijateljice brzo je splasnulo jer tih osamnaest koja je ova spomenula zapravo se i nije odnosilo na ono što je prvotno mislila. „Ima 18 kvadrata!“, odgovorila joj je ova druga. „Stan od 18 kvadrata, krivo si me razumjela.“ Raspoloženje je potom brzo splasnulo jer ono što se u prvi mah činilo kao nešto ipak iznadprosječno, pretvorilo se u nešto ispodprosječno i itekako skromno.
I tako je, po svemu sudeći, spoznaja da mladi gospodin ima tzv. „garsonijeru“, malenu stambenu jedinicu koja sama po sebi i vuče korijen riječi iz francuskog naziva za mladića, zapečatila jednu potencijalno uspješnu ljubavnu priču koja se i nije dogodila, već sam je jednostavno izmislio za potrebe ovog teksta. Doduše, resorni ministar je ne tako davno, objašnjavajući da je posve normalno da mladi žive u prostoru od 18, 16, 12 kvadrata ili nešto većoj kartonskoj kutiji, primijetio da je velik broj stanova u Parizu upravo takav. I sasvim malo istraživanje po internetu dovoljno je da bismo potvrdili ministrove riječi jer podaci pokazuju da u Parizu zaista postoje takvi minijaturni stanovi.
U velikom broju tih slučajeva takvi mikro-stanovi su se ondje koristili, vjerojatno se i danas koriste, kao prostor u kojem su oni nešto imućniji Parižani dovodili svoje ljubavnice ili su bili prostori u kojima su pariške „prijateljice noći“ nudile svoje usluge. No, podaci na Internetu kažu da su se stanovi koje danas nazivamo „garsonijerama“ u većem broju počeli pojavljivati u Parizu sredinom 19. stoljeća. I to tijekom velikih urbanističkih preobrazbi tog grada pod vodstvom službenika za planiranje Georgesa – Eugenea Haussmana koji je inicirao gradnju širokih bulevara i tipizirane stambene zgrade u staroj pariškoj jezgri. U tim je zgradama postojala jasna vertikalna hijerarhija stanovanja pa su donji katovi bili veliki, luksuzni i bili su namijenjeni za one najbogatije slojeve društva. Srednji katovi su bili namijenjeni za građanstvo, a oni najviši, obično u potkrovlju, bili su namijenjeni za takve minijaturne izbice i prvotno su bili uglavnom predviđeni za smještaj služinčadi onih koji su živjeli u stanovima na nižim katovima. Živjele su tako ondje kuharice i sobarice bogatog sloja stanovnika, batleri, no ubrzo su se ti stančići počeli iznajmljivati i siromašnijim samcima odnosno studentima, radnicima ili umjetnicima koji su u potrazi za srećom i boljim životom stigli u taj velegrad pa otuda i naziv garsonijera.
No, to i nije suština ove priče jer kad čovjek ima 20 godina, u većini slučajeva mu je prostor od 18 ili 20 kvadrata sasvim dovoljan za život. Kao da su sobe u studentskim domovima nešto veće, ktome ih dijeliš s još jednom osobom, a kao da brojni naši gastarbajteri žive u puno većim prostorima kada odu na pečalbu u Njemačku. I dijele taj stambeni prostor s tko zna koliko ljudi neznanih i znanih. Suština cijele priče o tome je da nas uvjeravaju kako su stanovi od 15, 18 ili 20 kvadrata sasvim dovoljni za život mladima oni koji su, kako bi se reklo, puni kao brodovi. Oni koji vjerojatno i sami ne znaju koliko imaju nekretnina i gdje im se sve nalaze, a njihova djeca, dao bih se u to kladiti, sasvim sigurno ne žive u takvim prostorima. Osim ako su smješteni u studentskom domu Harvarda, Princetona ili Yalea gdje su ih tatica ili mamica uspjeli nekako ubaciti.
Dok takvi palamude kako je mladom čovjeku za život sasvim dovoljno 18 kvadrata, zgrću se nekretnine, grade apartmani na moru, kupuju poljoprivredna zemljišta koja preko noći postaju građevinska. Cijena kvadrata stana postaje tako skupa da je teško uopće shvatiti tko si nešto takvo danas može priuštiti, osim valjda tih demagoga s plaćama od četiri, pet, možda i šest tisuća eura. Tko zna, možda su ti političari u takvom balonu pa misle da građani žive poput njih dok je realnost takva da 18 kvadrata postaje jedina nekretnina koju si možemo priuštiti i za koju smo kreditno sposobni.
