Posljednjih tjedana pa i mjeseci gospodarenje otpadom postalo je glavna tema u cijeloj Hrvatskoj. Svi znamo da svo to smeće negdje mora ići i da ga proizvodimo više nego ikada, kao i da ga nitko ne želi u svome dvorištu. No, odavno je poznato da će upravo Piškornica kraj Koprivnice biti regionalni centar za gospodarenje otpadom, a sa Sinišom Bosancem, aktivistom i osnivačem Facebook grupa „Što vas žulja Koprivnica“ i „Piškornica sramota Podravine“ razgovarali smo o ovoj temi.
PL: Nitko ne želi smeće kod sebe, no ipak je odlučeno da će ono završavati u Podravini, točnije u Piškornici. Kako ćemo živjeti s njom u budućnosti?
– Ja sam se u priču oko Piškornice uključio negdje krajem 2015. godine i to nakon što sam u Novom listu pročitao da se šleper sa smećem iz Rijeke prevrnuo na riječkoj obilaznici, a da mu je odredište bila Piškornica. Tada sam se zapitao što smeće iz Rijeke traži u Piškornici i krenuo sam sve to ispitivati i vrlo brzo počelo je isplivavati svašta što je tadašnje vodstvo Piškornice pod pokroviteljstvom politike provodilo. Od tada aktivno djelujem, čak me i bivši direktor Piškornice Mladen Jozinović tužio i tražio je naknadu štete u iznosu od 240 tisuća kuna jer sam mu povrijedio pravo osobnosti. Danas kada bismo pogledali tu tužbu, vidjelo bi se da sam bio u pravu.
PL: Hajde da se malo vratimo u prošlost i kada je kretala priča oko Piškornice. Jesu li ljudi s tog područja tada uopće znali što ih čeka i kakav bi utjecaj mogao biti na njihov životni prostor? Razlikuje li se ovaj projekt regionalnog centra gospodarenja otpadom od onoga što se planirao na samim počecima?
– U biti nije ništa drugačiji po samoj tehnologiji i po svemu, znači to je mehaničko–biološka obrada koja s jedne strane pravi tzv. inertni otpad od biokomponente, a s druge strane tzv. RDF ili gorivo smeće koje se onda treba spaljivati i koje će praviti negdje oko 20 tisuća kubika smrdljive vode koja bi se negdje trebala pročišćavati. Gdje će se i kako pročišćavati, jesu li predviđeni pročistači, to ne znamo. Naime, cijeli projekt obavijen je velom tajnosti, nije provedena javna rasprava, sada Vi zamislite da ja vama fićeka napravljenog šezdesetih godina i tu tehnologiju danas prodajem kao nešto dobro.
PL: A to je sve već zastarjelo?
– Tako je, to je štetno i nosi cijeli niz rizika. Uostalom, kako taj koncept funkcionira vidimo na primjeru regionalnih centara Marišćine i Kaštijuna, gdje se ljudi godinama žale na nesnosan smrad i na mnoge druge stvari koje se ne mogu utvrditi jer se masa stvari ne daje u javnost. Tako ni Piškornica nije davala u javnost, nisu čak ni provodili ono što je bilo zakonom predviđeno, monitoring vode, zraka i svega, tek kada su krenuli požari bili su prisiljeni krenuti s nalazima objedinjene inspekcije.
PL: Koji su najveći problemi s upravljanjem sadašnjeg smetlišta u Piškornici?
– Problemi su nastali nakon što je Piškornica d.o.o., odnosno tvrtka kćer koju je osnovao Jozinović i u kojoj je on bio sve, od nadzora do uprave, i nitko od nadzornog odbora odnosno četiri županije i općine Koprivnički Ivanec nije imao uvida što radi Piškornica sanacijsko odlagalište. I onda kad je konačno sklopljen ugovor s Gradom Koprivnicom, napravljen je na štetu građana Koprivnice koji su uložili velik novac na sanaciju tadašnjeg odlagališta koja je provedena do 2012. Nakon što je Jozinović preuzeo upravljanje smetlištem na koje se tada godišnje odlagalo 12 tisuća tona, vidio je priliku za veliki lukrativni biznis. I onda je krenulo 65 tisuća tona smeća iz Rijeke i krenuli su ugovori s već poznatim smetlarskim lobijem, da se tako izrazim.
PL: Kako bi sve završilo da se tako nastavilo dalje?
– Da je tadašnja uprava ostala i dalje, danas možda uopće ne bismo imali slučaj Gospić jer bi svo to smeće bilo na Piškornici. Naime, Jozinović je kapacitet htio proširiti na preko milijun tona, a imamo dokaze da se nekontrolirano odlagalo i da se nisu provodile propisane mjere. Imali smo na Piškornici pet požara. Samo je na jednom bilo obuhvaćeno 2.500 kubnih metara smeća i to u trenutku kada je na koprivničkom trgu pjevao Alen Islamović. Kada sam kontaktirao tadašnju pomoćnicu ministra zaštite okoliša Slavena Dobrovića, ona je rekla ljudima da se zavore u stanove jer je štetno kad gori smeće, da bi je optužili da širi paniku i uznemiruje javnost.
PL: Izgledno je da je to danas završena priča i da će Piškornica definitivno biti jedan od regionalnih centara za gospodarenje otpadom. Kako će to funkcionirati u budućnosti?
– Taj zastarjeli sistem je mehaničko–biološka obrada koja će, ako bude dolazilo sto tisuća tona smeća godišnje, producirati 30 tisuća tona koje će se odlagati u Piškornici. Producirat će se navodno oko 7.000 tona željeza i oko 40.000 tona RDF-a koji nema drugu funkciju nego da se spaljuje, što znači da je izgradnja spalionica neupitna. Trenutno ni Marišćina, ni Kaštijun ne znaju kamo će sa svojim RDF-om. A kada vi taj RDF isporučujete nekome za spaljivanje, morate mu platiti za to. Znači, nećete dobiti novce, nego ćete platiti, tako da će što se tiče financijske strane, trošak građana u ovim županijama porasti možda i do tri puta za odlaganje otpada. I taj trošak prelit će se na leđa građana.
PL: Zar nema u svijetu primjera kako se ljudi na kvalitetniji način bore s tim otpadom? Pa smeće nastaje svuda i netko valjda ima rješenja kako to pametnije riješiti?
– Recimo pokrajina Tervizio u Italiji ima 87 posto primarnog odvajanja. Tamo se uspjelo postići da svaki stanovnik godišnje napravi 60 kg smeća, dok je u drugim talijanskim pokrajinama prosjek oko 360 kg. Treba napraviti sustav koji je vrlo jednostavan. Recimo kupite omekšivač za pranje rublja u onoj plastičnoj boci i kada ga potrošite, tu bocu bacite. A zašto ne bismo omekšivač kupovali u rinfuzi? Donesete svoju bocu, natočite i tako točite godinama i koliko se samo na taj način smanji otpad, a da ne pričamo o najlonskim vrećicama i ambalaži. Odete u trgovinu i kupite deset deka sira, a uz njega dobijete tri ili četiri deka ambalaže u kojoj je to zamotano. Zašto ne bismo donijeli svoju posudu, sir se izvaže i preda vam se u vašu posudu? Ne vidim razlog da na takav način ne smanjimo količinu otpada. Tu je i bijela tehnika, koja kao da se namjerno pravi tako da se pokvari ubrzo nakon isteka jamstvenog roka. Kada bi se taj jamstveni rok s pet produžio samo na sedam godina, sigurno bi se u tehniku ugrađivale kvalitetnije komponente i tada se taj uređaj ne bi kvario i po desetak godina. Da ne pričam kada dođe majstor popraviti perilicu suđa i kaže „To se ne isplati popravljati, već je jeftinije kupiti novo“.
PL: Hajde da se vratimo na Piškornicu, zanimljivo je da većih prosvjeda nije bilo sve donedavno.
– Ljudi iz Ivanca su se tek negdje 2017. godine pobunili, čak su tražili referendum, ali rečeno im je da se on ne može organizirati. Mislim da je to bila protuustavna odluka i to pod izlikom da je to stvar četiri županije pa ne može samo jedna o tome odlučivati. Naravno da ostalim županijama ovo što se događa odgovara, jer oni će se riješiti svog smeća. I to ne samo ove četiri, već će u budućnosti to biti sigurno šest županija, a s obzirom na kapacitet Piškornice, to će se možda još i povećavati. Očito je da je taj smetlarski, spalioničarski lobi dobio krila i vidite da se najviše govori o tome da su nam potrebne spalionice da se riješimo smeća.
PL: Jesu li te spalionice stvarno potrebne? Zar ne postoji neko drugo rješenje?
– Imamo jedan planet i taj planet ima ograničene resurse koje ne možemo u beskraj trošiti i spaljivati. Mi se trebamo pobrinuti da sve na drugačiji način organiziramo i resurse koje imamo koristimo najracionalnije što možemo kako bismo na ovom planetu živjeli još puno stoljeća. Kada se vratimo u prošlost, imali smo neusporedivo manje smeća. Ljudi su imali jednu košulju i ako je kragna otišla pa se zašila, krpala se. Zašto moramo imati 852 odijela, 1300 košulja i 580 cipela ako koristimo dvoje ili troje?
PL: Dobro, malo je utopijski očekivati da ljudi postanu baš tako svjesni. No, kakve će županija i lokalna zajednica imati financijske ili gospodarske dobrobiti kada Piškornica u potpunosti zaživi onako kako bi trebala?
– Ne znam kakve će imati benefite, ali znam da će cijena odvoza otpada sigurno poskupjeti tri puta. Možda ne odmah jer to ne bi bilo politički oportuno, već će se cijena dizati malo – pomalo. Znači, Piškornica će poslovati s minusom, ali pred izbore neće smjeti dizati cijenu, kao što ni komunalna poduzeća ne dižu cijene pred izbore. No, kada izbori prođu, doći će do podizanja cijene, kao što je već sada podignuta cijena odvoza komunalnog otpada u Koprivnici.
PL: Kada biste došli u situaciju da od temelja možete osmisliti hrvatski sustav gospodarenjem otpada, kako biste ga organizirali? Ovako; s velikim regionalnim centrima, velikim odlagalištima?
– Naravno da ne. Ne trebamo ići daleko jer još prije 15 godina u Prelogu su osmislili način gospodarenja otpadom i ondje je sada odvojeno prikupljanje na skoro 70 posto. Prije svega, treba smanjiti proizvodnju smeća, a ono smeće koje se proizvodi treba biti reciklabilno odnosno napraviti primarno odvajanje otpada. Sav taj otpad da se može vratiti ponovno u proizvodnju i na taj način onda imamo kružno gospodarenje. Za to su nam potrebne sortirnice, reciklažna dvorišta, kompostane, ali ne ovakva kava je u Herešinu koja prikuplja otpad od četiri, pet gradova i ima četiri puta veći prihvat smeća nego što Koprivnica proizvodi. I još centri za ponovnu upotrebu i ponovnu oporabu i na taj bi se način onda zatvorio sustav, a onih 500 ili 800 tona godišnje što Koprivnica proizvede, to bi se lako negdje odložilo.
PL: Što bi se dogodilo da je nakon sanacije Piškornice ondje odlagano smeće samo iz grada i okolnih općina?
– To se moglo odlagati još 40 godina, a Jozinović je to zapunio za dvije i pol godine. Kompletan kapacitet je 250 tisuća tona, a mi smo sa šest, sedam tisuća tona godišnje to morali odlagati još idućih 40 godina. Po nekim mojim procjenama, sadašnje smetlište tamo je puno do vrha i više se uopće ne bi smjelo odlagati, samo što nitko to neće priznati; koje su stvarne količine i koliki je vrh prema projektu sanacije,nego će to ići i dalje, a politika će to, naravno, tolerirati. Natrpava se i natrpava zato što je to politički oportuno.
PL: Vidimo da se svugdje u svijetu gospodarenje otpadom pretvorilo u ogroman biznis u kojem se vrte milijuni. No, gdje je tu najveća slabost sustava, je li to u zakonodavstvu, lokalnoj samoupravi, komunalnim poduzećima, infrastrukturi, kontroli?
– Slabost je u tome što interesni lobiji upravljaju procesima. I to ne zato što su stručni i rade u interesu stanovništva, već rade zbog svojih interesa koji su isključivo financijski. Vratit ću se na 2016. godinu, kad je Piškornica imala prihod 22 milijuna kuna i dobit od 10 milijuna kuna. Sad Vi meni recite, ima li onaj narkokartel u Kolumbiji takvu maržu? U to vrijeme smo na slučaju Piškornice vidjeli da su nečiji financijski interesi bili ispred interesa pa i zdravlja stanovništva. Znači, dozvoljeno je da se smeće samo natrpava, nisu se provodile nikakve mjere, samo da bi se zgrnulo što više novaca. Nije se uopće provodila razrada projekta regionalnog centra, nego se zgrtalo smeće s raznih strana. Kupili su jednu komunalnu tvrtku, planirali su i pogon u Varaždinu pa na takav način da se sustav zatvori bez izgradnje RCGO-a, samo da se vrte novci. I, naravno, planirali su izgradnju spalionice.
PL: Danas je neminovno da će Piškornica proraditi kad–tad i da će u nju dolaziti otpad iz četiri županije, a kasnije tko zna koliko.
– I to je to. Ja sam poduzeo što sam mogao, znači spriječio sam Gospić u Koprivnici, razotkrio sam muljanje još 2017. godine. Upozorio sam na sve tendencije koje se događaju i koje su se sada razotkrile diljem cijele Hrvatske. Mislim da kao pojedinac više nisam mogao, ali i sva politika uprla se da se izgradi projekt koji će biti i ekonomski štetan.
PL: Mislite da ljudi neće imati nikakvih financijskih dobiti?
– Nikakvih. Što se tiče nekretnina, pa tko će tamo htjeti živjeti uz toliko smetlište i toliki smrad? Nitko. Koje će investicije dolaziti u Koprivnicu i industrijske zone u dijelu grada prema Piškornici ako nam je smetlište tamo? Ne smijemo zaboraviti na zdravstvene probleme, jer Piškornica će se sada protezati na 45 umjesto sadašnjih šest hektara. I to u graničnoj zoni s vodocrpilištem Ivanščak, a žile podzemnih voda ne znaju gdje je granica i na koju će stranu ići. Mislim da se to pod svaku cijenu trebalo izbjeći dok se moglo i mogli smo krenuti drugim putem. No, svi ti interesni lobiji bili su jači od našeg civilnog sektora i jednostavno su nametnuli rješenje koje će svima nama donijeti štetu. Piškornica, osim nešto dužeg tretmana bio otpada, nema nikakve razlike s Kaštijunom i Marišćinom jer tamo smrdi i ovdje će smrdjeti. Otpad iz više županija dovozit će se k nama, možda i uvoziti i sve ćemo mi to plaćati najmanje trostruko više.
PL: Kako smo se uopće doveli do toga da Hrvatska bude odredište za tisuće i tisuće tona tog sumnjivog otpada koji dolazi tko zna otkuda? Tko je to dozvolio?
– Ja znam da je to sprječavao nekad ministar Dobrović koji je definitivno bio za kružno gospodarenje otpadom i za provođenje europskih direktiva. Jer kružno gospodarenje otpadom, odvajanje, sprječavanje nastanka otpada; to su europske direktive koje bi Hrvatska trebala provoditi.
PL: A kako se s tim nose druge europske zemlje poput recimo Španjolske, Njemačke ili Francuske? Imaju li oni istih problema? Imamo i Švedsku, kojoj valjda nedostaje smeća za spalionice pa ga moraju uvoziti.
– Da, oni uvoze i spaljuju milijune tona iz Engleske, Italije… Napravili su određeni broj MBO centara i sukladno tome predviđenom kapacitetu proizvodnje RDF-a spalionice, ali to je bilo prije 30 godina. Sada te spalionice proizvode energiju, no više nema švedskog smeća jer su se Šveđani okrenuli prema kružnom gospodarenju i smanjili su količinu smeća.
PL: Često spominjemo RDF, što je to uopće i od čega se sastoji?
– Sastoji se od plastike, papira, gume, tekstila, drveta. I sada ako vi to sve odvojite u kućanstvu, što će onda na Piškornici obrađivati? Ako odvojite bio otpad, što će oni obrađivati? Morat će uvoziti od nekud. Tako je i Švedska, kako bi održala sustav sa spalionicama koje su energane, jer u ovom trenutku nemaju alternativu, da mogu s nečim grijati gradove i slično, uvoze tuđe smeće. No, treba znati da Šveđani jako paze na emisije štetnih plinova u zrak. Kada su kod nas interesni lobiji preuzeli državu i sustav gospodarenja otpadom poslije Dobrovića, sve se dereguliralo kad je riječ o smeću i omogućilo ovo što se danas događa.
PL: Ispada tako da Koprivnica i Podravina nisu dobili ni metra brze ceste, ali su zato dobili odlagalište otpada u ovom dijelu Hrvatske?
– Moj tast je znao reći „Da je Piškornica dobra stvar, onda bi si je već uzeli Varaždinci ili Međimurci“. Znači, nama su od svega što se radi, od IT industrije, ovoga ili onoga, brzih cesta, autocesta, natrpali smetlište. A kad smo kod Gospića, postoji jednostavno rješenje. Onaj koji je svo to smeće dovezao, neka ga odveze, a ne ovako da ćemo sada svi preko Fonda za zaštitu okoliša to platiti. Umjesto da se investira u kružno gospodarstvo, u izgradnju sortirnica, centara za ponovnu upotrebu i svega onoga što je potrebno da bismo smanjili količinu otpada, novac će se trošiti na saniranje nečijeg smeća na kojem je netko financijski već profitirao.
FOTO Antun Bobonj
