Mnogi pri kupnji mesa prvo pogledaju boju i prema njoj zaključuju je li komad svjež ili nije. No ljudi iz struke upozoravaju da to nije dovoljno. Svježina mesa procjenjuje se prema više znakova, a boja sama po sebi često može zavarati. Primjerice, govedina može biti tamnocrvena, jarko crvena ili blago smeđkasta, a da pritom nije pokvarena. Boja ovisi o vrsti mesa, izloženosti zraku i načinu pakiranja. Prva stvar na koju treba obratiti pažnju je miris. Svježe meso obično ima blag, gotovo neutralan miris ili vrlo lagan “mesni” miris. Ako osjetite kiselkast, neugodan, sumporast ili općenito odbojan miris, to može biti znak kvarenja i takvo meso ne bi trebalo kupovati ni konzumirati.
Drugi važan znak je tekstura. Svježe meso trebalo bi biti čvrsto i elastično na dodir. Kada ga lagano pritisnete, površina bi se trebala brzo vratiti u prvobitan oblik. Ako je meso ljepljivo, sluzavo ili ostavlja neugodan film na prstima, to je upozoravajući znak da više nije svježe. Kod pakiranog mesa vrijedi pogledati i samu ambalažu. Pretjerana količina tekućine, napuhano pakiranje ili tragovi curenja mogu biti razlog za oprez. Važno je provjeriti i rok trajanja te je li proizvod bio pravilno rashlađen. Mljeveno meso posebno je osjetljivo jer se zbog veće površine brže kvari nego veći komadi.
Stručnjaci upozoravaju i na jednu čestu zabludu: smeđa ili sivkasta nijansa ne znači automatski da je meso pokvareno. Kada je meso manje izloženo kisiku, primjerice u vakuumskom pakiranju ili u unutrašnjosti mljevenog mesa, boja se prirodno može promijeniti. Zato boju treba promatrati zajedno s mirisom, teksturom i stanjem pakiranja, a ne kao jedini kriterij. Ako nakon otvaranja pakiranja primijetite neugodan miris, sluzavu površinu ili neobičnu ljepljivost, najbolje je ne riskirati. Čak i kuhanje ili pečenje ne mogu uvijek ukloniti rizike povezane s pokvarenim mesom. Kod sumnje je sigurnije baciti proizvod nego riskirati probavne tegobe ili trovanje hranom.
FOTO ilustracija
